Zaostavština iz rata o kojoj se ne govori. Dvije generacije odrastaju bez oca. Sudbina je u životima Sovilja, Plećaša i Kričkovića ispisala romane kojih se ne bi posramili ni najbolji pisci.
Ne tako davno, još početkom devedesetih godina u selima općine Gračac, kao i u većini drugih krajeva život je tekao punim plućima. Sela puna ljudi, dječiji plač, bila su točak zamajac razvoja cijelog ovog kraja na samoj granici Like i Dalmacije. Deringaj, Mazin, Bruvno i ostala sela bila su puna života. Pod ličkim nebom složno su živjeli Sovilji, Plećaši, Kričkovići, da bi samo nekoliko godina kasnije došao suludi rat koji je okrenuo ljude protiv ljudi, susjede protiv susjeda, ali i ispisao takve životne romane kakvih se nebi postidjeli ni najbolji pisci.
U Deringaju su tada sa ponosom isticali veze koje njihovo selo ima sa Nikolom Teslom te svim onim što je radio, Sovilji u Kijanima su živjeli svoj miran život razmišljajući o nekom boljem sutra, a jedan od najpoznatijih ličkih novinara Mile Sovilj je razmišljao o novim projektima. U obližnjem Bruvnu bili su ponosni na svog zemljaka Nikolu Plećaša, proslavljenog jugoslovenskog košarkaša koji je osvojio sve što se moglo osvojiti. Njegova popularnost tada kao zvijezde nekadašnje Lokomotive, današnje Cibone, i reprezentacije bivše Jugoslavije u Hrvatskoj je dostizala toliki nivo da je za mnoge bio „Sveti Nikola“ da bi za samo nekoliko mjeseci zahvaljujući ratnom ludilu koje je zahvatilo nekadašnju državu doživljavao skroz drugačije komentare te nakon toga i ubrzo napustio profesionalnu košarku povlačeći se u mirnije vode, shvativši da u tim ludim vremenima njegovo košarkaško znanje u tom momentu nije bilo potrebno.
Baš u tim ratnim vremenima na malom Alanu među mrtvima nalaze se i brojni Sovilji, Plećaši, a sve do kraja 2014 godine ne nazire se ni sudski epilog slučaja ratnog zločina iz sela Kijana, nekoliko dana nakon završetka akcije „Oluja“. Vijest da je tada u Rijeci uhapšen hrvatski vojnik Rajko Kričković,pod optužbom da je 6.kolovoza 1995 godine u selu Kijani učestvovao u ubojstvu 14 najstarijih žitelja tog mjesta,kao bomba je odjeknula među Srbima iz tog kraja. Rajko Kričković je Srbin, porijeklom iz Kijana. Živio je u Zagrebu, a kao pripadnik 118 domobranske pukovnije Hrvatske vojske kolovozu 1995 godine bio je na čelu ulaska u svoje rodno selo Kijane. Optužnica Županijskog državnog odvjetništva iz Rijeke do koje je došlo zahvaljujući saradnji srpskih i hrvatskih pravosudnih organa tereti Kričkovića da je osobno ubio Maru Sovilj (75), njenu ćerku Miru i sina Radu.
Mile Sovilj, jedan od najpoznatijih novinara iz Like, sa početka teksta, koji je izbjegao sudbinu svojih rođaka, a potom o navedenom slučaju svjedočio i u Hagu o „slučaju Kijani“ tvrdi da je Kričković ubio i njegovog oca Vladu i još neke, ali ništa od ovog još nije dokazano pred pravosudnim organima. Mnogi izbjegli koji su novu adresu našli u Novom Sadu, tvrde da je isti Kričković nakon 1995. godine dolazio često u Novi Sad gdje je pronalazio zaposlenje, a čak je jedno vrijeme i živio u vanbračnoj zajednici sa suprugom susjeda Sovilja iz Kijana koji je početkom 1993 godine poginuo na Malom Alanu.
Nakon tragičnog događaja na Malom Alanu, još jedna porodica je ostala bez svog člana, a kćerke Milena i Jelena su ostale bez oca. Težak život u izbjeglištvu, neimaština, ali i ljubav prema svom zavičaju, dovode Sovilje ponovo u Gračac. Milena Sovilj se uskoro udaje u Bruvno te ponovo kreće od nule stvarati život za sebe i svoju porodicu u ličkim brdima, daleko od svjetala Novog Sada gdje je odrastala bez oca, ali blizu svoje rodne kuće gdje je napravila prve korake koje je, kao i većini drugih, rat uništio.
Tragom ove potresne i neobične priče krećemo put Bruvna u općini Gračac gdje je Milena Sovilj-Plećaš pronašla novi dom. Odmah na skretanju za Donji Lapac nailazimo na devastiranu crkvu Svetog Jovana na kojoj je pokrenuta obnova. U sklopu crkve nalazi se i pravoslavno groblje koje je polovično pokošeno. Krivudavi put kroz šumicu vodi nas u Bruvno, selo koje je nekada imalo i preko tisuću stanovnika, a prema zadnjem popisu ostalo ih je oko 90 i to uglavnom treće životne dobi. Kraj asvalta i početak makadamskog puta vodi nas do zaseoka Plećaši gdje je Milenino domaćinstvo. Proteklih godina u braku sa Nikolom Plećašem dobila je 4 kćerke, ali kako jedna nesreća nikad ne ide sama, suprug joj umire i Milena ostaje sama voditi brigu o svojoj djeci. Na svojoj koži osjetila je što znači odrastanje bez oca, pa se trudi da svojoj djeci osigura sve što je u njenoj mogućnosti.
U Mileninom dvorištu nas dočekuju tri psa koja čuvaju domaćinstvo, a kako i ne bi kad se svako malo u šumi koja se već spaja sa kućama pojavljuju divlje svinje i zvijeri.
„Dobro nam došli“ srdačno nas dočekuje Milena u svom domaćinstvu i odmah nas vodi na svoj ograđeni pašnjak gdje nam pokazuje tridesetak krava na ispaši.
„Vidite, svaki dan ih pustim i one u ljetnim mjesecima ovdje pasu. Sad dok je ljeto ne sagonim ih u štalu već su stalno ovdje na otvorenom. Susjed mi je ovdje ostavio cisternu pa im na taj način osiguravam vodu“ priča nam Milena dok ćerkica Jovana odlazi po telad da bi ih zatvorila u štalu prije mraka.
„Imam ovdje par susjeda koje mi pomognu u ljetnim mjesecima da pokupim i pokosim sijeno pošto ne mogu sve sama. Ove godine je bila suša pa sam nešto sjena morala i kupiti“ prepričava nam Milena teškoće života na selu samohrane majke četvero djece koja se mora samostalno izboriti da djeci koliko toliko osigura bolju budućnost.
Dvije Milenine kćerke idu u školu, pa ih svakodnevno do Gračaca vozi kombi. „Evo sad je krenula škola, i stvarno puno toga je potrebno. Imala sam jednog bika kojeg sam prodala, ali vjerujte mi najmanje pola novaca je otišlo djeci za školu, govori nam Milena te se žali da djeca ovdje nemaju društva za igru. Mileni Plećaš je poljoprivreda jedino zanimanje i na taj način ostavruje sve prihode za sebe i svoju djecu, a kaže nam kako mora pokušati kupiti i novi traktor,pošto joj je stari kojeg ona najviše vozi dotrajao i više ne zadovoljava potrebe.
„Pogledajte ovu kuću. Toliko sam toga već uložila i još nekoliko soba moram sređivati, ali to će morati sačekati neka bolja vremena. Najprije moram kupiti traktor i još nešto mehanizacije jer od toga živim, ja i moja djeca, i to mi je prioriter, a kuća i sve ostalo će morati sačekati, govori nam Milena dok nam pokazuje i cjepač za drva koji je kupila, a vodi nas i do balirke za sjeno, kose i grabalja sa kojima obrađuje velike površine zemlje za stoku.
Selo Bruvno je još jedno od sela gdje se priroda polako sjedinjuje sa ljudima, gdje nestaju granice između kuća i divljine između domaćih i divljih životinja. Život u selu održavaju uglavnom ljudi treće životne dobi, a mlađih je sve manje. U Bruvnu se na svakom koraku osjeti da život polako zamire, a da su vremena sa početka devedsetih kada je krenuo prijatelj na prijatelja, ,komšija na komšiju, sunarodnik na sunarodnika, zauvijek promjenila sudbinu ovog kraja.
Milena Sovilj je jedna od rijetkih kod koje je ljubav za zavičajem bila jača od svega, te koja svoju budućnost vidi u vrletima Bruvna na samoj granici Like i Dalmacije. Za Bruvno je vezivala i budućnost četvero svoje maloljetne djece, a ima i brojne planove za proširenje poljoprivredne proizvodnje, uređenja kuće, ali i za osiguravanje ljepšeg života svojoj djeci kojeg ona kao djete bez roditelja nije imala.
Dok je Milena u Bruvnu i dalje u danonoćnoj borbi za bolje sutra za svoju djecu, koja igrom sudine isto kao i majka odrastaju bez oca, Mile Sovilj je i dalje odličan novinar sa trajnim prebivalištem u Novom Sadu. Duži niz godina uređivao je i vodio „Krajiške novine“ koje su se bavile životnim pričama izbjeglica u Vojvodini, ali i povratnicima u Hrvatsku. Pokrenuo je i mnoga izdanja vezana za život i običaje izbjeglica, a jedno od njih je i „Krajiški kuvar“ sa tradicionalnim jelima Srba iz Hrvatske. Većinu svog rada je posvetio onome u čemu je najbolji, a to je novinarstvo i očuvanje tradicije Srba iz Hrvatske. Nedavno je i izdao knjigu „Moj Gračac“ na kojoj je dugo radio, a zabilježeno je i da su promocije prošle dobro zapaženo. Knjiga „Moj Gračac“ se sastoji od dva dijela, prvi je sjećanje na najveću općinu u Hrvatskoj i nekadašnji kotar, a drugi je posvećen istorijatu gračačkog sporta sve do 1995. godine.
U Kijanima i selima oko Gračaca i dalje ništa novo. Život i u ovom kraju ubrzano nestaje i trebaće puno toga da bi se to promjenilo. Ne tako davne 1991. godine u Kijanima su živjela 222 stanovnika, da bi ih na zadnjem popisu bilo svega tridesetak i to treće životne dobi.
Rajko Kričković, Srbin, koji je i prvi osuđen za zločin protiv svojih sunarodnika i susjeda iz sela, izdržava i desetogodišnju zatvorsku kaznu koju mu je potvrdio i Vrhovini sud Hrvatske.
Na kraju ove neobične priče gdje su isprepletene ljudske sudbine valjda će se netko konačno zapitati što se to svima dogodilo tih devedesetih godina i što nam je sve to trebalo.
