razvojni_logo_cb_s

Odrastanje u Karlovcu iz pera jednog od najboljih naših novinara

Knjiga Milana Jakšića (rodjenog u Lici, selo Glogovo, općina, Gračac, u vrijeme radnog vijeka komentatora zagrebačkog „Vjesnika“, dopisnika beogradske Politike  iz Ljubljane, ljubljanskog „Dnevnika“ i frankfukrtskih „Vesti“ iz Hrvatske)  mogla bi nositi i naslov ODRASTANJE U SOCIJALIZMU. Grad u kojem je Jakšić odrastao mikro lokacija je u čijim bi se pričama, kako ih je autor knjige sročio, mogao pronaći, manje ili više, svatko tko je odrastao bilo gdje drugdje na bivšem jugoslavenskom prostoru. Karlovac je pogodan teren sažimanja šire rasprostranjenog životnog i sistemskog iskustva iz tog dijela naše prošlosti i zato što je bio tipična multientička i multikulturalna sredina.

Jakšić u svojoj knjizi ne iznosi vrijednosne sudove o tom vrmenu niti ga  usporedjuje sa vremenom danas. Ne bavi se ideologijom, ni bivšom ni sadašnjom,  nego, kako je na karlovačkoj promociji knjige primjetio  filozof, književnik i novinar Danko Plevnik:  “Kroz 11 anegdota, vješto proširenih u zanimljive pripovijesti, otkriva svoje odrastanje. Pišući o drugima govori o sebi i tako oživljava mnoge koji su odavno postali dio prošlosti, od poznatih karlovačkih novinara do čuvenih rakovačkih fakina, a središnje mjesto zauzimaju stanovnici Naselja Nade Dimić, svaki na svoj način. Na dvije stotine stranica su sadržane mnoge vrijedne zgode i činjenice koje bi bez Jakšića zauvijek nestale. Fotografije otkrivaju više od riječi. Jakšić pruža čitljivo štivo s mnoštvom zanimljivih podataka o različitim ličnostima iz novinarstva, kulture i sporta, što suhoparni leksikoni i enciklopedije nisu u stanju pružiti jer im nedostaje osobni štih, neposredno iskustvo i uživanje u druženju. Jakšić ne politizira svoja sjećanja nego humorizira, što je vrijednost njegovog analitičkog i pripovjedačkoga duha.

 „.“ Slična su i zapažanje prof. Velimira Sekulića, nakon zagrebačke promocije knjige objavljena na stranicama portala SPD Privrednik: „Za autorov pristup karakteristični su anegdotalnost, ironija, težnja  humornoj interpretaciji, humornom aspektu događaja, ali također zanimanje za ljude i ljubav prema ljudima.”

Humor je u ovoj knjizi stilska odrednica čak i kada se radi o ozbiljnim, pa i dramatičnim sekvencama iz Jakšićeve i biografije drugih ljudi. Kao da je htio reći učiniš li nekoga opakih namjera smješnim, koliko god ne mogu jednako tako izgledati posljedice koje iza toga slijede, lakše će od takve osobe dignuti ruke i oni koji ga u principu podržavaju, kako se pošteni svijet i o njima samima ne bi izjasnio s podsmjehom.

“ Pratimo povijest mladenačkih fascinacija i frustracija; materijalno siromašni bogati su fascinacijama. U borbi protiv habanja odjeće, majka preventivno našiva zakrpe na još čitave dječje hlače. Socijalno osjetljiv, kao dijete vojnog lica, osjeća nelagodu, što su oficiri u svoje stanove dobili parno grijanje, dok ostali stanari u drugim zgradama moraju nabavljati ogrjev i ložiti peći. Dirljive su mu majke domaćice iz naselja koje ne mogu da se nagledaju filma „Jedan dan života“ s pjesmom „Mama Huanita“, pa ga više puta gledaju ne bi li se do sita naplakale. Autor trajno u svijesti nosi galeriju likova iz djetinjstva i mladosti, ne može ih zaboraviti i želi sačuvati sjećanje na njih. Usput ponešto kaže i o kasnijim sudbinama nekadašnjih dječaka. Iako to ne čini direktno, sasvim je očito iz ukupnog smisla knjige da je život u vrijeme kada su ljudi zbog siromaštva bili željni svega i puni iluzija i fascinirani koječime, bilo bliži smislu nego ovaj kada su samo željni mira jer su postali siti svega. ”, dodaje Sekulić.