Bliži se još jedna godišnjica smrti jednog od velikana glumačke scene koji vuče ličke korijene. Vlasta Vlaisavljević je umro 24. ožujka 2021. godine a samo rijetki znaju za nevjerovatnu životnu priču ovog čovjeka.
Umro je od posljedica corona virusa,a samo dva mjeseca prije smrti primio je cjepivo. Treba istaći i da je umro u 94-oj godini života.
– Ja sam odabrao rusko cjepivo, ali nisam ga mogao primiti. Liječnici su mi rekli da se ono ne može davati starijima od 76 godina, a ja imam 94. Rekao sam im: Želim rusku zbog poznatog ruskog pisca i liječnika Antona Pavloviča Čehova’. Mislio sam da će me razumjeti, ali nitko me, izgleda, nije razumio. Malo sam se šalio. Iskreno da vam kažem, svejedno mi je koja je cjepivo u pitanju. Bitno mi je da se zaštitim od koronavirusa i da budem zdrav, rekao je ranije za jednu televiziju.
Poznati kazališni, filmski i televizijski glumac, hrvatskoj javnosti najpoznatiji je po ulogama u serijama ‘Kamiondžije’, ‘Bolji život’, ‘Pozorište u kući’ i drugima.
Njegova životna priča dostojna je filmskog scenarija. U vrijeme drugog svjetskog rata, kada je imao samo 17 godina, završio je u nacističkom logoru Dortmund Hoerde u Njemačkoj. Uspio je pobjeći nakon što mu je jedan majstor nabavio njemačku propusnicu. Vratio se u Beograd, a nakon rata pokušao je s nekoliko prijatelja pobjeći u SAD, ali su ga uhvatili i odveli u zatvor na Adi Ciganliji. Ubrzo je upisao Akademiju dramskih umjetnosti.
Krajem 40-ih i početkom 50-ih godina družio se sa Slovencem Dušanom Majcenom, pukovnikom Jugoslavenske narodne armije, koji je bio staljinist. Ne želeći ga izdati, Vlasta je opet završio u zatvoru. Bilo je to 1950. godine. Prvo su ga odveli na beogradsku Banjicu, a potom na Goli otok, gdje je proveo tri godine. Za medije je puno kasnije ispričao da mu nije bilo lako, ali da cijelu situaciju nije doživljavao jako tragično.
– Neću zaboraviti tu čuvenu ćeliju 17a na Banjici iz koje su me poslali na Goli otok. Bio je to najperfidniji mogući zatvor sa svim sredstvima za mučenje ljudi, a jedna od njih je bila i ta ćelija. Mala, uska, ne možeš se ispraviti. Dijelio sam je s ocem Voje Brajovića, Vukotom, koji je bio vojno lice i izjasnio se za Sovjetski Savez”, ispričao je glumac svojevremeno.
Dok je on boravio na Golom otoku, na njegovu ženu su vršili pritisak da ga se odrekne. Ona je to i učinila, preudala se i otišla u Ameriku.
“Na moju su ženu tih godina vršili pritisak da me se odrekne. I odrekla me se. Ali me je i čekala, misleći da ću razumjeti i da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali. Kako da nastavimo? To ne može. Nisam joj htio oprostiti”, ispričao je.
Rehabilitiran je 1953. godina i vraćen u Beograd.
Vrata kazališta bila su mu zbog boravka u zatvoru zatvorena, nisu mu dali niti da posjećuje kazališne predstave. Ipak, uspio je preko prijatelja doći u Mostar, gdje je upoznao Džemala Bijedića, tadašnjeg gradonačelnika Mostara. On mu je pomogao da se uključi u rad mostarskog kazališta, gdje je proveo četiri godine. Iduće tri sezone radio je u kazalištu u Tuzli. Tamo je sreo ansambl Beogradskog dramskog pozorišta u kojemu su igrali njegovi kolege iz klase.
Tada se na nagovor kolega odlučio vratiti u Beograd i više nije bilo prepreka da se priključi Beogradskom dramskom kazalištu. Odigrao je stotine uloga na kazališnim daskama, a najdugovječnija je bila ‘Buba u uhu’.
Glumio je u više od 40 dugometražnih filmova i više od 110 televizijskih filmova i serija, a široj javnosti nije poznata ni činjenica i da ovaj čovjek vuče ličke korijene.
