Dokumenti o seobama i naseljavanju stanovništva Like u periodu od 1600-1800. godine objašnjavaju puno toga i jasno pokazuju i malo drugačije svijetlo o svim sljedećim događajima.
(Svištovski mir, mir zaključen 1791. u Svištovu između Austrije i Turske nakon rata 1788–91. Austrija je morala evakuirati osvojeni teritorij u Srbiji, Vlaškoj i Moldavskoj, a Turska amnestirati sudionike rata na austrougarskoj strani te ustupiti Austriji: Srb, Dvor na Uni, Petrovo Selo, Drežnik (u Hrvatskoj) te Oršavu na Dunavu.)…
1689. godine povećana je struja seljenja Srba u samoj Krajini, tako su se Srbi iz Vilića (naselja u otočkom području) doselili u Podhum, Glavace, Škare, i Doljane, u Vrhovine, Crnu Vlast, Babin Potok, i Turjanski. U toj seobi ima dosta Stojanovića. Već u trećem koljenu nastanjivali su Srbi ova područja. Velik broj Srba sa koreničkog područja preselio je u ove krajeve i nastanio se u Vilićima u okolini Otočca, te su se ti Vilićani postepeno selili u Doljane, Zalužnicu, Crnu Vlast, Vrhovine, Rudopolje i B.Potok. U Vrhovine su doseljeni: ARAMBAŠIĆI, BAJIĆI, BANJEGLAVI, BOGDANOVIĆI, BORČIĆI, BRAKUSI, BRANKOVIĆI, BREKIĆI, BRKIĆI, BRAJIĆI, CVIJANOVIĆI, ČAUŠI, ĆIĆE, DELIĆI, DIKLIĆI, GRIJACI, GRBIĆI, IVANČEVIĆI, JAVORINE, JELOVCI, KONČARI, KRAJNOVIĆI, LEMAJIĆI, MILJUŠI, PEJNOVIĆI, RADIĆI, SRDIĆI, STOJANOVIĆI, SVILARI, TIŠME, TRKULJE, UZELCI, VARATI, VIDACI, VUKOMANOVIĆI, VUKMIROVIĆI, ZORIĆI I ZUBOVIĆI.U Crnoj Vlasti: Bogdanović, Božičković, Brekić, Čudić, Delić, Domazet, Dučić, ERor, Grbić, Ivković, Jelovac, Kantar, Končar, Mihić, Pupovac, Štetić, Trtica,Uzelac, Vukmirović i Vukobratović.
U Babin Potok nastanjeni su: BIGE, BORIĆI, BREKIĆI, ČUDIĆI, DELIĆI, DOMAZETI, ĐERIĆI, ERORI, GULANI, IVANČEVIĆI, JANJATOVIĆI, JAVORINE, KONČARI, KOVAČEVIĆI, LUKIĆI, MILJUŠI, POTKONJACI, VLAHINIĆI, VLAHOVIĆI, VLAISAVLJEVIĆI, VUKMIROVIĆI I ZJAČE.
Od Ponora, Orahovca i Glavaca prema zapadu počinje Brlog. Već 1611. su ovdje doseljenici iz turske Like stekli dosta zemlje te su se širili prema Brinju, Švici, od Prokika prema Glavacama. Tada su naseljeni Drenov Klanac i Dubrava, zatim južni Brlog i KOmpolje. Od starih srpskih rodova na tom području su najbrojniji Mileusnići koji drže najviše posjeda u Tukljačama i Dubravi.
Koreničke Srbe krajiške vlasti su popisali odmah po doseljenju (1658.godine). Tri godine ranije iselilo je u Krajinu više obitelji iz Plaškog i ostalih dijelova Like i to: AGBABA, ALEKSIĆ, ARALICA, BABIĆ, BANJANIN, BATINIĆ, BOŽIČKOVIĆ, BOŽIĆ, BREKIĆ, CVJETIĆANIN, ĆUBRILO, ĆURČIĆ, DIKLIĆ, DIVJAK, GRIJAK, GUTEŠA, HINIĆ, HRKALOVIĆ, IVANČEVIĆ, IVKOVIĆ, JERKOVIĆ, KALEŠIĆ, KAMENKO, KANGRGA, KOSIĆ, KRESOVIĆ, KUKIĆ, LAVRNJA, LEMAJIĆ, LOLIĆ, LUKINIĆ, LUŽAJIĆ, MANDIĆ, MARIJAN, MAŠIĆ, MATIĆ, MIHOVILOVIIĆ, MIKIĆ, MILAKOVIĆ, MIRKOVIĆ, NAPRTA, NARAČIĆ,NAVALA, OPAČIĆ, PASKAŠ, PAVIČIĆ, POPOVIĆ, POTKONJAK, POZNIĆ, PREDOVIĆ, PRIGMIZ, PUHAR, PUPOVAC, RAKIĆ, RUŽIĆ, SAVIĆĆ, SEKIZ, SKENDŽIĆ, STOJANOVIĆ, SVILAR, ŠEGAN, ŠKORIĆ, VUJANIĆ, VUKSAN i VUNJAK.
PIŠAĆ: poslije Udbine je bila najjača turska utvrda u Lici, od 1689-1697 naselje je bilo pusto. 1698. je počelo naseljavanje Krbave. Naseljavali su se u prvom redu iz ostale Krajine, te veliki broj od Knina i Bukovice. Austrija je odredila Porkulaba Čorka za naseljavanje i uredjivanje naselja.
Popis 1712: u Pišaću žive: Borići, Bunčići, Cvijanovići, Čorci, Grbići, Gusići, Končari, Korice, Kosanovići,Lemajići, Ljubovići, Malovići,Milijaševići, Momčilovići, Opačići, Smiljanići, Stanići, Stopići, Svilari, Šajatovići, Šajkovići, Štetići, Teslići, Vukašinovići, Vukmirovići, Zorice. Ukupno 602.
U to vrijeme u Kaldrmi su živjeli samo Bursaći i Zorići.
BRUVNO se kao naseljeno mjesto spominje 1700.godine i tada je u tom mjestu bilo 50 kuća. 1712.godine u Bruvnu je popisano slijedeće stanovništvo: Bolović, Bulj, Čiča, Čubrilović, Divjak, Dobranić, Dračić, Drakulić, Guteša, Karanović, Kečina, Kljajić, Kovač, Krajnović, Krneta, Krtinić, Košutić, Kusulja, Malbaša, Markeš, Miljuš, Obradović, Oliverović, Orelj, Paskaš, Pavić, Penezić, PLEĆAŠ, Popović, Radaković, Radmanović, Rajšić, Sanader i Vitković.
BILAJ: Poslije 1522 godine kada je Lika pala pod Tursku carevinu, Bilaj je bio jaka utvrda. Poslije Svistovskog mira, muslimani su se iselili na desnu obalu Une (Bihać, Cazin). U BIlaju su ostale 23 obitelji muslimana u kojima je Glavinić 1696. našao154 stanovnika između kojih je 37 bilo sposobno za vojnu službu. Njih je pokrstio pop Marko Mesić, kao i susjedne Ribničane,, Gospićane,, i Budačane. Biskup Brajković je 1700. zatekao samo pokrštenike koji su džamiju zamijenili crkvom Sv.Leopolda. U popisu Like 1701. zabilježeno je u Bilaju: BUTKOVIĆI, FINK, JUIRIŠIĆ, KLEMENČIĆ, MIHELČIĆ, POZDERAC, PRASKONJA, RESMAN, SKENDER, TOMLJENOVIĆ, ŽAGAR obitelji, svih skupa 98. Od 19 pokrštenih kuća, našlo se samo na ovom popisu tri: JUrišić, Pozder, i Skender. Današnje stanje je (piše Glavinić 1715.godine) sljedeće: Butkovići, Mihelčići, Skenderi, Busije, Frkovići, Krmpotići, Krpani, Živkovići, Brozovići, Valentići, Madunići, Sabljaci, Šimunići, Ljuštrik, Popravak. Na Bilajskom području nastalo je NOVO SELO u kojem su obitelji: BORČIĆ, KEGLJEN, MATIĆ, MRAOVIĆ, PILIPIĆ, ŠIMUNIĆ I VIDAKOVIĆ.
NEBLJUSI: 168O.GODINE tu žive: BANJANIN, BOGUNOVIĆ, BUBALO, ČUČAK, DOBROVIĆ, DOTLIĆ, KENJALO, LJUBOVIĆ, MATIĆ, POČUČA, POPOVIĆ, RAŠETA, REPAC, SMRZLIĆ, ŠKORIĆ, TIŠMA, VLADETIĆ, VLATKOVIĆ I VRANJEŠ,
