Crkva Svetog Save u Drvaru, hram Srpske pravoslavne crkve pod okriljem Eparhije bihaćko-petrovačke, sagrađena je 1939. godine i od tada stoji kao duhovni centar pravoslavnih vjernika ovog kraja. Ova svetinja, iako više puta oštećena i oskvrnjena tijekom burnih povijesnih razdoblja, i dalje predstavlja neuništivi simbol vjere, zajedništva i nade.
Ustoličenje prvog episkopa bihaćko-petrovačkog, Hrizostoma Jevića, dogodilo se 1991. godine, čime je Crkva Svetog Save dodatno učvrstila svoj značaj za pravoslavni narod u Bosanskoj Krajini.
Nakon Drugog svjetskog rata, crkva je pretrpjela tešku sudbinu – pretvorena je u skladište soli i brašna. Godine 1969., episkop dalmatinski Nikolaj Mrđa uspio je povratiti ključeve hrama i obnoviti bogosluženja, vraćajući tako crkvi njezinu prvobitnu svrhu.
Na dan osvećenja crkve, kuma hrama bio je poznati beogradski odvjetnik Veljko Guberina. Međutim, hram je 1989. godine ponovno pretrpio oštećenja, a dodatno je devastiran tijekom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini.
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine, započeo je povratak Srba u Drvar, što je omogućilo i obnovu hrama. Crkva Svetog Save danas svjedoči o snazi i istrajnosti naroda koji se vratio svojim korijenima i svetinjama.
Posebnu svetost crkvi daju mošti srpskih žrtava koje su u lipnju 1941. godine na brutalan način uhvaćene i bačene u Risovačku jamu. Među njima su i svećenomučenici Milan Banjac i Milan Golubović, čija mučenička smrt ostaje trajno upisana u kolektivno sjećanje vjernika.
Crkva Svetog Save u Drvaru nije samo mjesto molitve – ona je svjedok povijesti, vjere i neugasive nade naroda ovog kraja.
