U Plitvičkom Ljeskovcu su započeli prvi projekti turizma na Plitvicama. Ondje je nekad davno bio sagrađen i prvi hotel, ali u ovom selu koje ima ogromne turističke potencijale danas ne stanuje gotovo nitko
Nacionalni park Plitvička jezera je za većinu sinonim za prirodno-kulturnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a, prirodne ljepote, turizam, stotine hiljada posjetitelja. No čak i bolji poznavatelji ovog prirodnog i svjetski poznatog fenomena ne znaju za podatke o drugoj strani Plitvica, o raseljavanju, demografskim promjenama, ali i pustoši na nekim rubnim područjima ovog nacionalnog parka.
Iako je vojno-krajiška vlast na širem prostoru Plitvica bila uspostavljena 1712. godine, u povijesnom smislu, vojno-krajiško razdoblje datira od 90-ih godina 17. stoljeća. Tada započinje sekundarno naseljavanje prostora, demografski sasvim ispražnjenog zbog Austrijsko-turskog rata, vođenog od 1685. do 1689. godine. U skladu sa tadašnjim geostrateškim ciljevima Austrije, to naseljavanje je imalo karakter planske kolonizacije, što je podrazumijevalo da je vršeno po određenom sustavu i redoslijedu. Tako je glavnina vanjskog ruba parka naseljena u vremenu od 1690. do 1712. godine. Prema relevantnim podacima, južni i jugozapadni obod regije Plitvica naselili su srpski doseljenici iz tada prenaseljenog područja Gacke.
Upadaju u oči veliki natpisi za prodaju kuća i zemljišta sa pozivnim telefonskim brojem za Srbiju, gdje se mahom nalaze vlasnici nekretnina
Do većih naseljavanja na rubovima parka dolazi sredinom i krajem 18. stoljeća, što je potaknuto reorganizacijom Krajine 1746. godine, kojoj je to bio i jedan od glavnih ciljeva. Nakon što je svištovskim mirom 1791. godine granična linija između Austrije i Turske pomaknuta na rub bihaćke regije, hrvatskoj Krajini priključeni su Drežnički i Cetinski kotar. Već 1792. godine naseljeni su Ljeskovac, Grabovac, Sadilovac, Vaganac, Drežnik i Rešetar koje su naselili Srbi i Hrvati, koje su tad nazivali Madžari, što se odnosilo na Hrvate doseljene iz bihaćkog kraja. Još tada, pretežno južnu stranu Plitvica su naselili Srbi, sjevernu Hrvati, a prvo naseljeno naselje je bilo Končarev kraj. U godinama koje su dolazile pa sve do današnjih dana, ti su se odnosi mijenjali i ispreplitali, ali brojna naselja su ostala gotovo pusta.
U tim historijskim preslagivanjima i vremenima najgore je prošao Plitvički Ljeskovac, pored kojeg se upravo spajaju Crna i Bijela rijeka od kojih i nastaju Plitvička jezera. U Plitvičkom Ljeskovcu su započeli prvi projekti turizma na Plitvicama, a zabilježeno je da je u ovom selu sagrađen i prvi hotel u vlasništvu mještanina Mihajla Delića. Nekad je ovo selo imalo školu, poštu, šumariju i jednu od prvih malih hidro-elektrana na prostoru bivše Jugoslavije, u kojoj je proizvođena struja za lokalne potrebe.
Pošta i škola u Ljeskovcu su ukinute još sredinom šezdesetih godina proteklog stoljeća. Plan je bio da se od Ljeskovca napravi etno-selo sa rezervatom. Tako bi se zaposlili za preostali stanovnici, koji nisu htjeli da napuste svoje rodno selo.
Na zadnjem popisu 2011. godine stanovnika je bilo svega 20. Od toga samo njih nekolicinatokom cijele godine ostaje u selu.
Prema priči mještana, tvorac novog prostornog plana i plana razvoja cijelog parka bio je Josip Močvan koji je na Plitvice došao iz Gorskog kotara. Neki od danas čudnih planova su predviđali da se presiječe Bijela rijeka, izgradi vještačko jezero i razvije sasvim drugi vid turizma. Svi ti planovi su ostali samo mrtvo slovo na papiru, a također su se pogasile sve vitalne institucije u ovom selu, što je stanovnike podsticalo na iseljavanje, a selo na samom izvoru Plitvica na odumiranje.
Sve se to vidjelo i kroz kretanje broja stanovnika, kojih je u Plitvičkom Ljeskovcu 1910. godine bilo 352, a 1991. godine ih je tek 74, od kojih se njih 95 posto izjašnjavalo Srbima, da bi ih na zadnjem popisu 2011. godine bilo svega 20. Od toga samo njih nekolicina tokom cijele godine ostaje u selu.
U Plitvički Ljeskovac se danas može doći krivudavom i jako lošom cestom iz pravca Vrhovina i Korenice ili šumskom cestom iz pravca Plitvica koja je u zimskim mjesecima zatvorena. Na samom ulazu u selo nas dočekuje stara tabla sa nazivom mjesta koja govori da se ovdje život ipak još uvijek nije sasvim ugasio. Odmah upadaju u oči veliki natpisi za prodaju kuća i zemljišta sa pozivnim telefonskim brojem za Srbiju gdje se mahom nalaze vlasnici nekretnina.
Pored samih izvora i rijeke nalaze se ruševine gdje je nekadašnjih škole, šumarije, pošte i svih zgrada javne namjene koje su činile život kvalitetnim na jednom od najljepših mjesta na svijetu. Na drugom kraju sela nalazi se oštećen spomenik iz Drugog svjetskog rata sa polupanom natpisnom pločom – on stoji kao simbol nekadašnjih vremena i ljudi koji su nekad ovdje živjeli. Odmah pored je drveni krst i ploča, odnosno temelji nekadašnje pravoslavne crkve.
Posljednjih godina nekolicina mještana je krenula u obnovu narodnog zbora koji je bio održavan povodom Vidovdana, ali zbog nemogućnosti organiziranja kulturnih sadržaja, zbor nikad nije zaživio u pravom smislu i okuplja jako mali broj ljudi.
O Plitvičkom Ljeskovcu postoji jako malo dostupnih podataka, pa njegova historija polako nestaje i odlazi u zaborav. I samo selo u kojem nastaju Plitvička jezera polako nestaje, iako se na svakom koraku pružaju turističke mogućnosti koje je priroda podarila. Mogu li se nekom novom strategijom razvoja veliki natpisi ‘kuća na prodaju’ zamijeniti sličnima na kojima bi pisalo da su tu apartmani za izdavanje? Ljudi u ovom selu još vjeruju u to.
