Baštinu ili nasljeđe najčešće vezujemo s nekakvim materjalnim oblicima kao što su polja, kuće, obiteljska blaga ili u nekim slučajevima nematerjalnim, kao što su zanati, običaji, vještine, a koji se prenose iz jedne generacije na drugu, pa samim time čine neku vrstu tradicije.
Hrana kao pojam rijetko se spominje kao baština ili nasljeđe, a samo ponekad kao tradicija. Naravno to je točno ako hranu promatramo samo kao nešto materijalno, kao nekakvu potrebu za preživljavanjem, ili pak kao nešto nematerijalno u obiku tradicijskog načina spremanja. Međutim ako hrani dodamo dimenziju užitka, ne samo užitka konzumiranja nego i pripremanja, ako u njoj prepoznamo mirise prošlosti i trenutke djetinjstva, ako u njoj vidimo lica onih koji su je nekada davno utjelovljavali i koji su nam ostavili tajne pripravaka, onda hrana postaje i baština i nasljeđe i tradicija. Ona postaje „spiza“.
Njena vrijednost ne ogleda se u veličini teće u kojoj se sprema, niti u veličini kuhinje, ne ogleda se čak ni u sastojcima, ni u dodacima, ni u aranžiranju stola, ni po uzvanicima. Njena najveća vrijednost je u onom najuzvišenijem; u ljubavi. U ljubavi čuvanja tradicije, baštine, nasljeđa, u ljubavi pripremanja najjednostavnijih sastojaka u najmanjoj teći, iz koje ćemo podijeliti slast s najbližima. Dalmatinska spiza je jednostavna, lako se i brzo priprema, ne zahtjeva skupe sastojke, a iznad svega je zdrava.
Upravo naglasak na taj zdravstveni aspekt je u današnjem suvremenom svijetu od posebnog značaja. Konzumiranje zdrave hrane u opuštenom ambijentu, sa prijateljima i rodbinom, najbolji je recept za miran, skladan i zdrav život.
Dalmacija hrani dodaje onu višu dimenziju; nudi čovjeku užitak, a ujedno i lijek bez nus pojava.
Pjat spinata, kuhanog u vremenu očenaša, zalivenog maslinovim uljem i malo limunovog soka, uz domaći kruh i čašu vina, „tri puta tjedno“ na večer, najbolja je terapija bez recepta koju čovjek može priuštiti lako i jeftino.
Dalmatinska spiza hrvatski je izvor zdravlja, poslužena na oltaru priča prošlosti, u kojima se oživljavaju memorije i uspoređuju nekadašnja vremena, stoji kao svojevrsna pokaznica, kojoj se klanjaju svi oni željni misterije i tajne sposobnosti velikog užitka pripravljenog u maloj teći.
Veliko je u malom! To je Dalmacja. To je Hrvatska.
Lešada, gregada, marinada, pašticada, gradelada, zvuče kao stihovi neke pjesme, a uz note brujeta i buzare, to je glazba, to je umjetnost malog čovjeka, malog naroda i male zemlje za velike gušte. A pjesma i glazba dio su našeg identiteta, naš genetski kod, naša prepoznatljivost, vezivno tkivo koje nas drži zajedno, koje nas čini klapom. Spiza je dakle u temelju našeg postojanja i našeg načina života.
Čuvajmo stoga našu baštinu, nasljeđe i tradiciju kuhinje naših starih, jer u njoj je mnogo više od hrane; u njoj je smisao življena.
