Što se u normalnim okonostimal dogodi kroz stotine godina, u selima Like,Dalmacije, Banije i Korduna dogodilo se za samo tridesetak godina. Nekada sela puna života i dječijeg plača, danas su postala sela koja nestaju i izumiru.
Jedan od najboljih primjera svega toga je selo Turjanski, u općini Vrhovine, na samoj granici Nacionalnog parka Plitvička jezera. Ne tako davno, 1940. godine Turjanski je imao 1100 stanovnika i bio je jedno od najvećih sela na području Like. Do devedesetih Turjanski je imao 239 stanovnika da bi ga danas od izumiranja čuvala svega 23 stanovnika uglavnom treće životne dobi.
Za većinu je nepoznanica da je upravo selo Turjanski u bivšoj Jugoslaviji bilo poznato i čuveno po uzgoju ličkog krumpira. Osamdesetih i devedesetih godina samo poljoprivredna zadruga iz Vrhovina imala je 30 hektara površina zasađenih krumpirom. Pored toga još nekoliko poljoprivrednih proizvođača proizvodilo je i do 40 tona na godišnjem nivou najkvalitetnijeg krumpira koji je obilazio tržišta i izložbe nekadašnje zajedničke države.
Vrhovine © Miroslav Mašić
Pored krumpira Turjanski se osamdesetih i devedesetih godina zlatnim slovima upisivao u uspješnu stočarsku proizvodnju. Nekima danas gotovo nevjerovatno zvuči podatak da je 1995 godine u ovom selu ostalo 2187 grla stoke, od čega 1600 ovaca i 437 krava, ali i 39 konja što je proizvodnja sa kojom se nisu mogla pohvaliti ni puno veća sela.
Nakon nekoliko godina u selo se vraćaju prvi povratnici i pokušavaju ponovo pokrenuti život na svom ognjištu, ali se uglavnom radi o ljudima treće životne dobi. Nedostatak poljoprivredne mehanizacije, ali i radne snage uzrokuje pokretanje uglavnom sitne poljoprivrede za svoje potrebe, a nakon vrhunca 2010/2011 godine kad je selo imalo šezdesetak stanovnika, broj stanovnika ponovo počinje padati da bi se trenutno zaustavio na 23 ljudi od kojih je dvadesetak iznad šezdeset godina.
U centru sela se nalazi nekadašnji društveni dom u kojem je nekad bila smještena i škola sa preko 100 učenika, a već tridesetak godina u ovom selu se nije čuo dječiji plač. Dom je devastiran poslijeratnih godina, a zbog nerješenih imovinskih odnosa nikad nije došlo do njegove obnove.
Nekadašnji veliki poljoprivredni blokovi nekadašnje poljoprivredne zadruge Vrhovine trenutno su u posjedu nekolicine domaćih poljoprivrednika, a od nekada najjačeg poljoprivrednog sela u širem okruženju danas je ostalo nekoliko poljoprivrednika čija se proizvodnja uglavnom zasniva za sopstvene potrebe i najosnovnije preživljavanje.