Ovaj običaj kojim je izražen kult štovanja izvora i vode, pomalo je poetičan i s elementom magije. Na Novu godinu, rano u zoru išlo se na Gacku i njene izvore. Svako selo i svaki zaselak ima na rijeci svoje mjesto od kuda se nosi voda i s tog mjesta se u Gacku baca kruh, jabuka i slično. Gacka se time daruje uz magijske pjesme:
„Ja tebe darivam licem božjim
A ti mene zdravljem i veseljem.
Vodo moja, tebe darivam kruhom,
A ti mene srećom svakom.“
Obavezno je bilo igranje kola, a potom umivanje u „novoj „ i „mladoj „ vodi.
O tome svjedoče primjeri:
„Na Bogojavljenje, 19.siječnja neki ljudi prije dana po noći išli su na vrelo.Ljudi bi se skinuli do gola i skakali u izvor.Tada bi voda uzela svaku bolest koja postoji.Isto jutro idu djevojke i pjevaju pjesme.Nose vodu kući,pa se ukućani umivaju“(Dabar).
„Na božićne praznike plesalo se na bari uz Gacku.Ima prostora, ali nije igrala mladost tog kraja , nego ljudi od pedesetak godina“(Prozor).
„U Otočcu se igralo na zahvalnost Stare godine za konoplju.To je igra za zdravlje i veselje.“(Otočac).
„Na Novu godinu ujutro ,dok ne bi došli muškarci,žene same igraju. Igrale su kod vrela da donesu mladu vodu kući. Od kada se nosi voda,tamo se moralo poigrati. Tada se bacao kruh u vodu. (Čovići)
Nije slučajno što su ovi ostaci kultova i magije oko vode i izvora ovdje naročito izraženi:
„Još od Jopada, ilirskoga plemena s jakim keltskim kulturnim primjesama, koji su živjeli na ovim prostorima, bio je naročito istaknut kult Binda, božanstva vode i izvora. Japodi su ga poštovali i na taj način što su izvorima i vodama žrtvovali jarce“.
