Razvojni portal prenosi kratak intervju za medije Nataše Pavlović. Nataša otoreno i bez ustezanja priča o svemu onome što su mnogi prošli.
Nataša Pavlović u nekoliko navrata je progovorila o izbjeglištvu, ali o obitelji i sretnom životu koji sada vodi. “. Godine 1991, sa 16 godina, došli ste iz Zagreba u Beograd, u teško, ratno vrijeme. Da li pamtite taj period? – Pamtim, nažalost, ali po lošem.
To mi je bio najtraumatičniji period u životu. Bila sam srednjoškolka koja je morala da ode iz svog grada. Došli smo kao izbjeglice, bez ičega, i mislila sam da ćemo se vratiti u svoj rodni grad, među svoje prijatelje… a odjednom smo bili odsječeni od sveta i postalo mi je jasno da nema povratka.
To mi je najbolnija tačka i trauma od koje sam se dugo oporavljala i od koje se ni danas nisam oporavila. Kako ste prihvatili Beograd, a kako Beograd vas? – Došla sam ovdje u drugoj godini srednje škole i upisali su me u Petu gimnaziju, jer je u nju išao brat od ujaka.
Ta gimnazija je izašla u susret svim izbjeglicama, samo nas je u mom razredu bilo, mislim, desetak. Kakva su bila vaša osjećanja? – Nisam bila dobro, zatvorila sam se u sebe. Veoma mi je nedostajalo sve moje pređašnje. Odjedanput sam od najboljeg učenika postala najlošiji.
Nisam mogla ni da učim, ni da komuniciram. To je trajalo oko godinu dana, a onda me je mama odvela u Zagreb, jer je shvatila da joj dijete propada. Htjela je da vidim situaciju i osjetim na svojoj koži sve ono od čega su željeli da me zaštite.
Da li vam je obitelj, naročito dvoje djece, donijela smirenje nakon svega? – Naravno. Uvijek kada sam se pitala zašto je dobro to što se desilo, pomislim da bez toga vjerojatno ne bih imala ni svog predivnog muža, ni našu voljenu djecu. Odavno sam prihvatila Srbiju kao svoju zemlju i Beograd kao svoj grad.
