Rade Petrović je legendarni pjevač koji danas ima 82 godine, ali još uvijek muzika je njegov život. I pored brojnih životnih tragedija ostao je vedrog duha, a snimio je neke od najvećih hitova narodne muzike.
– Moje djetinjstvo je bilo loše. Roditelji su mi se razveli kada sam imao 10 godina. Pošto sam oca mnogo više volio nego majku, oni kad god su se razilazili, ja sam ostajao sa mojim ćaletom Dobrivojem. Sa njim sam i na kraju ostao, a brat i sestra su otišli sa majkom. Za mene je to bilo strašno. To sam sve doživljavao onako tragično. Sjedim ispred kuće na Zvezdari i gledam u polje kukuruza koje su imali moji kumovi i tako čekam kada će brat i sestra da mi prođu. Bili smo mi u kontaktu, ali su mi mnogo nedostajali – ispričao je za neke medije.
– U moju Olgu sam se zaljubio odmah! Ona se meni svidjela na prvu, bili su tu i neki pogledi, ali onda meni ljudi počinju da govore kako je Olga starija od mene, kako ovo, kako ono. Kuma Jela je navijala da nas dvoje počnemo da se zabavljamo i tako jednom, dok smo pričali, kaže Olga meni: „Rade, ja sam starija od tebe, imam 25 godina, a ti 19.“ Nisam mogao da vjerujem, ali nema veze, mi smo tu otpočeli našu vezu. Kasnije sam otišao u vojsku, ona me je čekala. Bio sam u vojsci ‘61. i ‘62, kada je bio zemljotres u Skoplju. Ona me je čekala 19 mjeseci i onda smo na kraju napravili svadbu. Naša svadba je bila skromna, napravili smo je sa kreditima, ali bitno da smo je napravili. Imao sam stan, koji sam renovirao i napravio sam nam nešto drugačije. Čini mi se i da je to moj najljepši period života, dok sam bio dio kulturno-umjetničkog društva, zabavljanje sa njom, uzimanje, sve to… Nas dvoje smo lijepo funkcionirali, dobro smo se slagali. Igrali smo u istom ansamblu. Radio sam, električar sam po zanimanju. Bio sam vrijedan, na divljaka sam završio zanat, ali sam uspio sve da ukopčam. Imao sam divnu ženu, koja je sve razumjela u životu. Ona je igrala folklor, bila je solistkinja u „Branku Cvetkoviću“, tako da smo prošli cijelu Europu prije mog pjevanja. Moja Olga i ja, zajedno! Pokojna Olga je radila u laboratoriji u „Železnicama“ kao kemijski tehničar.
– Dragan je rođen 1965, a Zoran 1968. U tom period moj život je bio divan. Bilo je para, bez para nema ništa, putovali smo na more svake godine. Ljetovali smo uglavnom na hrvatskom i grčkom primorju. Tada sam vozio „sitroen“ i imao sam veliku kamp kućicu koju sam kačio na njega. Mogli smo da idemo gdje god hoćemo. U to vrijeme je bilo toliko para da ja za tri dana pjevam svadbu u Požarevcu i zaradim za cijeli odmor. Trudio sam se da svojoj djeci, zajedno sa Olgom, nadomjestim svu ljubav i pažnju koja je meni falila u djetinjstvu. Mi smo bili divna obitelj, stvarno divna i pored svih mojih gafova koje sam pravio u životu.
On je progovorio i o bolesti sina.
– Kada se Dragan vratio iz vojske, Olga je umrla. To je bilo 1987. godine, eto, on je imao tada 22 godine. Olga je imala bubrežni nefritis. Otkrili su joj ga kada je rodila mlađeg sina Zorana. To je krenulo malo, pa je poslije bilo sve lošije i na kraju nikako. Mjesec dana prije nego što je umrla Olga, razboli nam se Zoran. Sjedi, stavlja hranu u usta, pa pljune, imao je taj neki čudan pogled. Nešto prije toga pjevao sam bolesnicima u „Lazi Lazareviću“ i odmah uzmem i okrenem ljude tamo u bolnici. Dobio sam jednu sestru koja mi je rekla da ga odmah dovedem, bez obzira na to što je nedelja i maltene nema nikoga. Odvedem ga ja tamo, pitali su me da li uzima drogu, znao sam da ne uzima. Onda su ga uveli samog unutra. Izlazi doktor i kaže da mora da ostane u bolnici. Tamo je bio tri dana i onda su ga prebacili u Padinsku skelu. Ustanovili su mu šizofreniju. Za Dragana, Olgu i mene ti dani su bili strašni. Olga je samo plakala što se to desilo njemu koji je tek počeo život i ništa od života neće imati… Tako je i bilo, niti je sposoban za rad, niti za porodicu, ni za šta… Olga mu je svaki dan spremala supu u termosu i hranu, odlazio sam i hranio ga, jer drugačije nije htio da jede. Šetao sam sa njim po onim dugim, uskim hodnicima od po sto metra. Davao sam poklone, podmićivao sam ih tamo.
– Sjedam dana nakon što je Dragan došao iz vojske čekao ga je posao u školi. U to vrijeme nisam ja mnogo ni pjevao, nisam uopšte mogao. Olga ili ja odemo, uvijek odemo i kupimo one sokiće za bebu i nosimo mu to sa hranom. I taj dan sam htio da ustanem i da odem po te sokove, a meni Olga kaže: „Lezi, odmaraj se, ja ću sada da se dijaliziram, a neka Dragan ode do posluge.“ Dala mu je pare i on je otišao, kada se vratio, majka mu je bila mrtva. Na rukama mi je umrla. Kada je rekla: „Jao Rade, jao“, ja sam je prihvatio i već je bilo gotovo. Kasnije su mi rekli da je ona pomjerila braunilu i da joj je sva tečnost iscurila ispod kože. Još tada su rekli da moraju da je operišu i da će biti „čvrsto“. Jedva su je probudili poslije te operacije. Tada mi je rekla, kada smo izlazili iz bolnice: „Svih osam sa kojima sam ležala je umrlo, red je i na mene. Samo mi je teško, ne znam kako ću bez vas…“ Bio je problem reći Zoranu, on se oporavljao, prebacili su ga u stacionar. Doktor nije bio za to da mu se odmah kaže, rekli su mu da sam u Sarajevu na tezgi dok sam organizovao Olgi sahranu. Cijela estrada je bila na sahrani moje Olge, i čim smo je sahranili, šurak i ja se presvučemo i pravac po Zorana. Predosjećao je da nešto nije kako treba, a ja sam mu rekao da joj nije dobro i da doktori kažu da će majka možda da mu umre. Nakon nekoliko dana njegov ljekar nam je rekao da moramo da mu kažemo. Rade je doživio najveću tragediju – sahranio je svog sina.
– Stariji sin Dragan umro je prije četiri godine. On je bio profesor gitare u muzičkoj školi. Odjedanput, za osam dana je otišao.
I pored svih ovih tragedija koje ga prate cijeli život Rade i danas zapjeva za svoju vjernu publiku, a njegovi najveći hitovi teško da će biti tako brzo prevaziđeni.
