Proteklim dana i mjeseci svjedoci smo pokretanja mnogih zavičajnih udruženja, održavanja druženja, skupština. Iako se najavljuju i neki pokreti na žalost svjedoci smo da se ta udruženja jako malo bave sa životom u svom zavičaju.
Ono što je činjenica koju netko teško može osporiti je da u tim udruženjima ima jako puno mladih i obrazovanih ljudi koji su u međuvremenu napravili veoma ozbiljne karijere.
U isto vrijeme u zavičaju se donose strategije razvoja za narednih nekoliko godina, mijenjaju prostorni planovi, razgovara o budućnosti krajeva koji su nekad bili puni ljudi, a danas polupusti. Među članovima tih udruženja je i dosta privatnih poduzenika koji bi sutra mogli otvoriti i neke pogone u zavičaju i mjestima u kojima su rođeni, pa se samim tim postavlja pitanje zbog čega tako malo ta udruženja sudjeluju u kreiranju razvojnih politika u zavičaju iz kojeg su potekli njihovi članovi i osnivači?
