Kao i u Lici, i u susjednoj Bosanskoj Krajini u Bosni i Hercegovini zabilježene su predaje o drevnom narodu divova, Nemrima. Također su i među Krajišnicima prisutni zapisi o pronalasku divovskih kostiju. Jedan takav zapis, kratak ali vrijedan, ostavio nam je još 1887. godine svećenik Kosta Kovačević, rodom iz naselja Pritoka, smještenog svega oko dva kilometra jugoistočno od Bihaća.
Kosta Kovačević potekao je iz svećeničke obitelji. Svećenik mu je bio otac, ali i oba starija brata. Školovao se za svećenika u Srpskoj bogosloviji u Banja Luci, potporom brata Vasilija, poznatog pod nadimkom Vajan, inače jednog od glavnih ustaničkih vođa Bosansko-hercegovačkog ustanka (1875-1878.) protiv turskih vlasti.
Često obilazeći vjernike u Bihaću i okolici, bio je u prigodi slušati i zapisivati narodne priče i predaje. Sakupljene pripovijetke i predanja, kao i povijesne i zemljopisne napise o širem zavičaju objavljivao je u časopisima ”Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini”, ”Bosanska Vila”, ”Dabro-bosanski istočnik” (1887-1890., potom ”Bosansko-hercegovački istočnik”, a 1898-1911. ”Istočnik”) i drugima. Objavljenim radovima posebice je pružio zapažen doprinos antropološkim i etnografskim istraživanjima u Bosanskoj Krajini na razmeđu 19. i 20. stoljeća.
U jednom od takvih napisa, pod naslovom ”Bihaćka parohija”, objavljenom u listu za zabavu, pouku i književnost ”Bosanska Vila”, kojeg je izdavao Učiteljski zbor Srpske škole u Sarajevu, dotaknuo se i drevnih divova Bosanske Krajine. U posljednjem nastavku spomenutog rada (pisanog na ćirilici), objavljenom u tom časopisu, u broju 10 od 16. svibnja 1887., Kosta Kovačević je opisujući parohiju Zlopolje ili Zlopoljac istaknuo: ”Starih grobalja u ovoj parohiji ima dosta, pa su pojedine grobove ljudi otkopavali i nalazili u njima tako velikih kosti ignjatova ljudskih, da takovih i tolikih u današnje vrijeme ne može biti. Otud narod veli, da su prvi ljudi bili mnogo veći i snažniji od današnjih, a da su i više godina živjeli.”. Premda u bilješci ne imenuje divove, opis nesumnjivo upućuje na drevne Nemre.
Bilješku o Nemrima iz toga, sjeverozapadnog, dijela Bosne ostavio nam je 1900. godine svećenik Jovan Đ. Zorić (19. st. – nakon 1902.), podrijetlom iz Krnjeuše. Bio je tamošnji paroh, a radio je i kao bogoslov i konzistorijalni pisar u Sarajevu (konzistorij u Pravoslavnoj crkvi označava Duhovni (Crkveni) sud). Jovan Đ. Zorić marljivo je prikupljao narodne pjesme, priče i predaje u ”najplodnijem periodu sakupljanja narodnih umotvorina u Bosni”. Sakupljene radove slao je Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu , danas Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU)), u čijoj su Etnografskoj zbirci pohranjeni.
”Ako putuješ kroz bosans. Krajinu, te upitaš kakva težaka o kakvome starodrevnome groblju, čije bi moglo biti, on će ti odgovoriti: ”Tu su se, brate moj, kopali Nemri; to je njihovo groblje iz davnoga vremena.” Ako upitaš za kakve njive, na kojima se vidi po plitkim razorima, da su nekada davno obrađivane, pa tako sad stoje kao košanica, on će ti također reći, da su to u davno vrijeme orali ljudi Nemri. Tako i zidine starijeh, opalijeh i razorenijeh tvrđava i gradova pripisuju Nemrima; a po njihovu shvatanju, to su u drevno doba bili ljudi gorostasni, upravo slični divovima, koji su tako dugo živjeli, da pri smrti nijesu mogli ni pamtiti kad se koji rodio, niti je mogao izbrojiti svoje godine; zbog toga se zovu Nemri.”.
Naselje Krnjeuša, čiju davninu je Jovan Đ. Zorić zacijelo prvu spoznavao iz priča sumještana i očuvanih povijesnih tragova, smješteno je u sjeverozapadnom dijelu Petrovačkog polja, podno obronaka planine Grmeč, čija je najviša točka Crni vrh (1605 m.n.v.). Krnjeuša se nalazi oko 35 kilometara jugoistočno od Bihaća te oko 20 kilometara sjeverozapadno od Bosanskog Petrovca. U tome kraju nalazimo tragove rimskog naselja, srednjovjekovnih crkvi i starih grobalja, koja još uvijek čuvaju dio velikih kamenih nadgrobnica i stećaka. Nekoć velika prapovijesna kamena gromila u ravnici je odavno raznesena. U široj okolici, na pojedinim glavicama brda prisutni su ostaci japodskih gradina.