Svi znamo za Trakošćan u Zagorju – isprva utvrdu iz 13. stoljeća nazvanu Zmajevom stijenom, a koja je tijekom stoljeća izrasla u bajkoviti dvorac. On i okolno naselje spadaju pod 25 naselja općine Bednja. Općine koja dijeli naziv s najdužom rijekom izvora i ušća u Hrvatskoj. Općine u kojoj je zimi hladnije nego u Gorskom kotaru i Lici, te čiji govor svi rado slušaju, iako ga rijetko tko razumije.
Općina Bednja nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Hrvatskog Zagorja te na krajnjem sjeverozapadu same države, pripadajući Varaždinskoj županiji. Njenih 25 naselja naseljava tek nešto manje od 4000 stanovnika.
Ona nosi ime rijeke koja izvire u blizini njenog naselja Trakošćan, u Maceljskom gorju, u Bednjici. Rijeka Bednja cijelom svojim tokom od 133 kilometra, teče unutar Hrvatske, zbog čega se smatra najdužom rijekom unutar naših granica. Ujedno, čini i sjevernu prirodnu granicu. U početku teče između Ravne gore i Ivanščice, a potom se između Ivanščice, Topličke gore i Kalnika tvrdoglavo probija prema Dravi. U nju se ulijeva kod Malog Bukovca u blizini Ludbrega
Radi se o prostoru koji je sa svih strana okružen i zatvoren gorama – Ivanščicom (1061 m), Strahinjčicom (847 m), Maceljskom gorom (715 m) i Ravnom gorom (686 m). Područje općine raspršeno na površini od 75 kvadratnih kilometara, zauzima izuzetno brežuljkast teren, s nadmorskom visinom koja varira od 230-ak metara na području Rinkovca uz rijeku Bednju, pa sve do 686 metara odnosno vrha Ravne gore. Većina naselja smjestila se na brežuljcima visine do 350 metara.
Ravna gora smjestila se u gornjem porječju rijeke Bednje i smatra se posljednjim ogrankom Alpa. Omiljeno je izletište rekreativaca te se ovdje možete se odlučiti na planinarenje, paragliding ili alpinističko penjanje po stijenama Velike pećine. A zahvaljujući planinarskim domovima, možete ovdje ostati i cijeli vikend. Gore postoje dva uzletišta za paraglajdere te se Ravna gora smatra najatraktivnijom lokacijom za slobodno jedrenje u ovom djelu Hrvatske. Vidikovac na vrhu pruža prekrasan pogled na dvorac Trakošćan prema kojem vas vode pješačke staze.
Prema Bednji i Trakošćanu, a ponad cvetlinske kotline, ova gora ima gotovo alpski oblik, zahvaljujući atraktivnim stijenama poznatima kao Velike pećine (ili u narodu zvane Švecova pećina). One se redaju se jedna iza druge u šest redova i uzdižu na visinu od kojih stotinu metara, a njima vode staze za alpsko penjanje.
Prema zapisima iz 1834. godine, pećina Sveciana se zapalila te gorjela 14 dana, rigajući vatru po planini i stvarajući izbačaje ognja. Otad, Velike pećine izazivaju pozornost i strahopoštovanje ljudi u njihovom podnožju.
Bednja ima jednu od najnižih jutarnjih temperatura u Hrvatskoj, a zimi je s jutarnjom temperaturom od -20 Celzijevih stupnjeva, bliža istodobnim vrijednostima u Gospiću i Korenici nego u Varaždinu, Krapini ili Zagrebu.
Nije neuobičajeno da zimi, dok u ostalim područjima na istim visinama pada kiša, na bednjanskom području pada snijeg. Također, vegetacija u proljeće na tom području kasni oko dva tjedna u odnosu na okolna. Klima bednjanskog kraja ima očito nekih karakteristika visoravni, stoga se taj kraj opravdano može nazvati “Zagorskom Likom“.
Osim sakralnih objekata i neizostavnog dvorca Trakošćana, uz župnu crkvu Uznesenja blažene djevice Marije, smještene su i grobnice obitelji Drašković. Tu je, između ostalih, pokopana i Julijana Erdödy Drašković, prva akademski obrazovana žena slikarica u Hrvatskoj.
Crkva sadrži još jednu vrijednost, a to su orgulje graditelja Gaetana Moscatellija (1812.). Te orgulje u Bednji i pozitiv na Ravnoj gori, jedina su sačuvana Moscatelijeva djela u sjevernoj Hrvatskoj i uopće, jedina veća djela talijanske škole ikada postavljena u Hrvatskom Zagorju.
Što se tiče bednjanskog govora, on je svoju posebnost sačuvao kroz stoljeća, zahvaljujući zatvorenosti i prometnoj izoliranosti bednjanskoga kraja. To je rezultiralo neznatnim migracijama i naseljavanjima iz susjednih govornih područja, a time i izostanku vanjskih utjecaja.
Bednjanski govor ubraja se među najinteresantnije, najmelodičnije i najkompliciranije govore kajkavskoga narječja zbog bogatstva vokala, akcenata, zanimljivih glasovnih promjena i drugog. U nastojanju da se očuva bednjanski govor, kao najstariji hrvatski kajkavski pradijalekt, profesor i dijalektolog iz bednjanskog kraja, Josip Jedvaj, objavio je dosad najprecizniju i najopširniju studiju o bednjanskom govoru, a koja se ubraja među najbolje opise jednog našeg organskoga govora. Poznati su i drugi projekti, kako bi se bednjanski govor sačuvao za buduće generacije, poput izrade bednjanskog rječnika.
