Postoje pjesme koje s vremenom postanu veće od svojih autora, ali i one koje u sebi sačuvaju priče o ljudima i vremenima koja polako nestaju. Jedna od takvih je „Boža zvani Pub“, poznata pjesma Đorđa Balaševića, iza koje se, prema jednoj od priča koje se godinama prenose, krije i sudbina čovjeka ličkih korijena.
Riječ je o Petru Božaniću, poznatom pod nadimkom Boža Pub, rođenom 1895. godine u Tuževićima, selu nedaleko od Brinja i Vodoteča. Njegov život bio je gotovo filmska priča – od Like i Solunskog fronta, preko kolonizacije u Bačkoj i mađarskog logora, pa sve do posljednjih godina života u Feketiću.
A upravo njegova nevjerojatna životna priča pokazuje koliko su ljudi iz Like, raseljeni po različitim krajevima bivše države, sa sobom nosili karakter, običaje i priče koje su desetljećima kasnije postajale dio šireg kulturnog pamćenja.
Od ličkog sela do Solunskog fronta
Petar Božanić rođen je 1895. godine u Tuževićima, malom ličkom selu u okolici Brinja. Kao i mnogi ljudi iz tih krajeva njegove generacije, prošao je kroz burna povijesna razdoblja koja su obilježila prvu polovicu 20. stoljeća.
Svoju hrabrost pokazao je tijekom Prvog svjetskog rata, kada je kao dobrovoljac prošao Albansku golgotu i stigao do Solunskog fronta.
Nakon završetka rata, poput brojnih solunskih dobrovoljaca, sudjelovao je u kolonizaciji područja Vojvodine. Agrarnom reformom dobio je devet jutara zemlje u Bačkoj te je sa skupinom od oko dvadesetak saboraca sudjelovao u osnivanju Novog Sela.
No Boža nije bio običan kolonist. Prema pričama koje su ostale sačuvane među njegovim potomcima i mještanima, bio je osebujan čovjek – kockar, boem i kavaljer, ali istodobno čovjek koji je znao stati na stranu slabijeg.
Upravo je njegov odnos prema kartama postao jedan od najzanimljivijih dijelova priče o Boži zvanom Pub.
Čak je i u logoru igrao karte – i tako pomagao ljudima
Početkom Drugog svjetskog rata Boža i njegova obitelj doživjeli su sudbinu brojnih kolonista. Odvedeni su u logor Šarvar u Mađarskoj, gdje je proveo četiri godine.
Međutim, ni u logoru nije odustao od onoga što je najbolje znao – igranja karata.
Prema obiteljskoj priči, mađarski vojnici brzo su shvatili da Božanić govori njihov jezik i da je vješt kartaš. Ubrzo su počeli igrati s njim, a partije su postale toliko zanimljive da ih nitko nije smio prekidati.
Boža je, navodno, u početku namjerno gubio kako bi zadobio njihovo povjerenje. Kada bi se igra zahuktala, počeo je pobjeđivati. Igrao je za novac, ali i za hranu.
Ono što je dobivao nije čuvao samo za sebe. Na taj je način pomagao svojoj obitelji i drugim zemljacima da lakše prežive teške logoraške godine.
Takve priče danas zvuče gotovo nevjerojatno, ali upravo su one razlog zbog kojeg je lik Bože Puba ostao zapamćen među ljudima koji su ga poznavali ili o njemu slušali od svojih roditelja i djedova.
Kuću izgubio na kartama, a onda ju je vratila njegova supruga?
Nakon rata život u Novom Selu nije bio jednostavan. Nedostajali su struja, voda i uređene prometnice, a naselje se postupno gasilo.
Boža je naposljetku ostavio zemlju koju je dobio kao solunski dobrovoljac i s obitelji otišao u Feketić, gdje je ponovno pokušao izgraditi život.
Uz njegovo ime i danas se prepričava jedna gotovo nevjerojatna anegdota.
Navodno je jednom prilikom na kartama izgubio vlastitu kuću. No priča tu ne završava. Prema sjećanju njegove unuke, njegova supruga Marta sjela je sljedećeg dana za isti stol, odigrala partiju i – vratila kuću.
Je li priča s vremenom dobila poneki dodatak, teško je danas utvrditi. Ali upravo takve anegdote stvaraju legendu o čovjeku kakav je, prema svjedočenjima potomaka, bio Boža Pub.
Je li upravo on bio Balaševićeva inspiracija?
I tu dolazimo do najzanimljivijeg dijela priče.
Đorđe Balašević svoju je pjesmu „Boža zvani Pub“ posvetio osebujnom kartašu i boemu, a među ljudima iz Like i Vojvodine godinama se govori da je stvarna osoba koja je poslužila kao inspiracija upravo Petar Božanić – Boža Pub.
Ipak, priču treba promatrati s određenom rezervom. Nije jednostavno nedvosmisleno dokazati da je Balašević lik iz pjesme stvorio isključivo prema Božaniću. Dodatnu zanimljivost predstavlja i tvrdnja koja se godinama može čuti među Ličanima – da je Balaševiću kao moguća inspiracija poslužio i još jedan čovjek ličkih korijena, rodom iz Zalužnice.
Zbog toga je možda najpoštenije reći da je veza između pjesme i stvarnih ljudi ostala dijelom usmene predaje. No sama činjenica da se uz jednu od najpoznatijih pjesama o neobičnom kartašu i boemu veže ime čovjeka rođenog u malom ličkom selu dovoljno je zanimljiva.
Danas je ostala pjesma, a iza nje cijela jedna lička priča
Petar Božanić preminuo je 1975. godine i pokopan je na groblju u Feketiću. Iako je od njegova života prošlo gotovo pola stoljeća, priče o Boži Pubu i dalje žive među potomcima i ljudima koji pamte stare kolonističke obitelji.
Njegovo rodno mjesto Tuževići danas je tek sjena nekadašnjeg života, kao i brojna druga lička sela iz kojih su ljudi tijekom 20. stoljeća odlazili u različite krajeve.
Možda je upravo zato priča o Boži zvanom Pub zanimljivija od same anegdote o kartašu. Ona govori o jednom čovjeku iz Like koji je prošao rat, kolonizaciju, logor, novi početak i teške godine, a čiji je život na kraju možda završio u jednoj od najpoznatijih pjesama s prostora bivše Jugoslavije.
I danas se igra ajnc, ali teško da će se pojaviti netko poput Bože Puba. Njegova priča ostala je između obiteljskih sjećanja, ličkih predaja i Balaševićeve pjesme.
A možda je upravo u tome i njezina najveća vrijednost – jedna pjesma danas podsjeća na čovjeka, na Tuževiće kod Brinja i na cijele generacije Ličana koji su, raseljeni daleko od svog kraja, ostavljali trag gdje god su živjeli.
