Kad se govori o velikim dalmatinskim manastirima, najčešće se spominju Krka i Krupa. Dragović, treći član tog poznatog trojstva, nerijetko ostane u njihovoj sjeni. Ipak, njegova priča možda je upravo zbog toga još zanimljivija – jer nije građena na raskoši i bogatstvu, već na nevjerojatnoj upornosti monaha i vjernika koji su ga stoljećima iznova podizali nakon stradanja.
Smješten u blizini Vrlike, na obalama Perućkog jezera, manastir Dragović jedan je od najznačajnijih pravoslavnih sakralnih objekata u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegova povijest ispunjena je seobama, požarima, ratovima, obnovama i promjenama mjesta na kojem je stajao. Čak je tri puta mijenjao svoju lokaciju, a svaki put iznova nastajao zahvaljujući ljudima koji nisu dopuštali da se ugasi njegov duhovni život.
Dragović i njegove najstarije godine: od srednjovjekovnog manastira do velike seobe monaha
Točna godina osnutka manastira Dragović nije pouzdano utvrđena. U literaturi se, zahvaljujući prije svega Nikodimu Milasu, najčešće navodi 1395. godina. Poznatiji povijesni izvori bilježe da je manastir stradao u pohari 1480. godine, iako postoje naznake da tada crkva i manastirske zgrade nisu bile potpuno uništene.
Jedan od najzanimljivijih posrednih dokaza o njegovom postojanju potječe iz kraja 16. stoljeća. Godine 1593. počeo je nastajati ljetopis manastira Grabovca u nekadašnjoj južnoj Ugarskoj, u kojem se spominju monasi Dragovića.
Prema tom zapisu, monasi iz Dalmacije napustili su svoj manastir 1585. godine zbog velike gladi. Stigavši u Panoniju, zatražili su od budimskog kadije ferman kojim bi im bilo omogućeno da podignu novu bogomolju. Već 1587. godine sagradili su malu drvenu crkvu i nastavili živjeti u skladu sa svojim monaškim zavjetima.
Dragović, međutim, tada još nije potpuno opustio. Do konačnog odlaska preostalih monaha dolazi 1619. godine, kada se i posljednja braća pridružuju svojim prethodnicima u Grabovcu. Sa sobom su odnijeli i crkvene dragocjenosti.
Tada je manastir ostao gotovo potpuno napušten – izložen pljačkašima, propadanju i zubu vremena.
Činilo se da je njegova sudbina zapečaćena.
Ali Dragović će još jednom pokazati ono što će obilježiti njegovu povijest – sposobnost da preživi i onda kada se činilo da za njega više nema spasa.
Obnova manastira i potraga za mjestom na kojem će konačno opstati
Godine 1694. novouspostavljeni episkop dalmatinski uspio je od mletačke vlasti dobiti dukal kojim su manastiru dodijeljeni stari objekti i pripadajuća zemlja, uz pravo obnove duhovnog života.
Obnova je, međutim, bila daleko od jednostavne. Novi turski upadi ponovno su ugrozili život monaha, pa se episkop preselio u Bribir, gdje je podigao utvrdu i malu crkvu. Nakon Karlovačkog mira i stabilizacije prilika, monaštvo se ponovno vratilo u Dragović.
Pretpostavlja se da je episkop Nikodim obnovio crkvu na starom mjestu, popravio zidove koje su stalno ugrožavali podzemni izvori te podigao ćelije i ostale prostorije potrebne za život bratstva.
Posebnu naklonost prema Dragoviću pokazivao je i njegov nasljednik, Savatije Ljubibratić. Manastir je obnavljao gotovo iz temelja i pokušavao spriječiti njegovo rušenje. Od tog vremena briga o Dragoviću sve više prelazi na njegove igumane i nastojatelje.
Obnova se nastavila tijekom 18. stoljeća. Godine 1720. podignut je mali zvonik na preslicu i nabavljena zvona, dok je 1749. uslijedila nova obnova za vrijeme igumana Vikontija. Oltar je 1774. godine opremljen zahvaljujući igumanu Leontiju.
No problem je ostajao isti – prvobitna lokacija jednostavno nije bila pogodna za dugoročan život manastira.
Crkva je propadala, a vlažno i skrovito mjesto otežavalo je monaški život.
Zbog toga je iguman Vikentije Stojisavljević odlučio pronaći novo i pogodnije mjesto. Izabrao je lokalitet Vinogradi, oko 500 metara zapadnije, na sunčanijoj strani uz Cetinu. Gradnja je započela, ali su je ponovno usporili problemi unutar bratstva i požar.
Ipak, ideja o preseljenju nije napuštena.
Godine 1847. počela je gradnja potpuno novog i većeg manastira upravo na lokaciji koju je desetljećima ranije predložio iguman Vikentije.
Nova crkva, znatno veća od prethodne, dovršena je i osvećena 1867. godine za vrijeme igumana Ilariona Torbice. Veliku ulogu u prikupljanju sredstava imao je Gerasim Petranović, arhimandrit, a kasnije i episkop bokokotorski, koji je napisao i prvu monografiju o manastiru.
Nova građevina bila je monumentalna za svoje vrijeme. Zidana je od pažljivo tesanih kamenih kvadera, imala je četiri traveja, bočne pilastre i duboku polukružnu apsidu. Pročeljem je dominirao gotovo 30 metara visok pseudobarokni zvonik.
Uz crkvu su podignute velike dvokatne manastirske zgrade s ćelijama, bibliotekom, trpezarijom, kuhinjom i drugim prostorijama.
U blizini su se nalazili mlinovi i stari turski most, pa je cijeli kompleks pružao gotovo idiličnu sliku – spoj prirode, vode, kamena i ljudskog rada.
Dragović je konačno dobio izgled velikog i uređenog manastirskog kompleksa.
U njegovim prostorima boravili su različiti putnici i namjernici, a među poznatijim posjetiteljima bio je i Dositej Obradović. U manastiru je postrižen i Spiridon Aleksijević, kasniji arhimandrit, biograf i ikonopisac.
Od ratnih razaranja do obnove 2004. godine
Unatoč svim obnovama, Dragović nije mogao izbjeći probleme koji su kroz stoljeća pratili pravoslavno stanovništvo ovog kraja. Promjene gospodarskih prilika i iseljavanje stanovništva ostavljali su trag i na samom manastiru, a monaštvo se postupno osipalo.
Ipak, svetinja je opstajala.
Preživjela je brojna stradanja, požare i ratove, a njezina povijest svjedoči o stalnoj borbi da se očuva duhovni i kulturni trag pravoslavnog stanovništva Dalmacije.
Najnovije veliko stradanje dogodilo se tijekom ratova devedesetih godina 20. stoljeća. Kao i brojne druge crkve i manastiri na ratom zahvaćenom području, i Dragović je tada teško stradao.
Ponovno je izgledalo kao da će stoljetna priča biti prekinuta.
No ni tada nije završila.
Obnova manastira završena je u rujnu 2004. godine, upravo na praznik Male Gospojine. Dragović je ponovno zasjao na svojoj novoj lokaciji, na obalama Perućkog jezera, nedaleko od vrličkog naselja Koljani.
Danas je njegova priča mnogo više od priče o jednoj crkvi i nekoliko manastirskih zgrada. To je priča o svetinji koja je kroz više od šest stoljeća neprestano bila izložena iskušenjima – od gladi i seoba do ratova i razaranja.
I svaki put kada je izgledalo da će nestati, Dragović je ponovno bio podignut.
Možda upravo zato posljednje mjesto u trojstvu dalmatinskih manastira i ne bi trebalo shvaćati kao znak manje vrijednosti. Krka i Krupa imaju svoju raskoš i veliku kulturno-povijesnu baštinu, ali Dragović ima nešto drugo – priču o nevjerojatnoj izdržljivosti.
Njegovi zidovi nisu samo svjedoci prošlosti. Oni su podsjetnik na generacije monaha i vjernika koji nisu dopuštali da se prekine nit koja je Dragović povezivala s njegovim stoljetnim počecima.
