Lidija Makragić je danas prepoznatljivo lice Informer televizije, a posljednjih mjeseci vodi jedan od najgledanijih programa ove televizije „Vikend Info Jutro“. Pored toga gledaoci je mogu vidjeti i na jednoj lokalnoj televiziji gdje posljednjih mjeseci pomaže kolegama. Mlada, obrazovana i komunikativna novinarka brzo je osvojila srca publike. Put do uspjeha bio je poprilično trnovit, a u posljednje dvije godine bila je jedna od prvih novinarki koje su bile fizički napadnute samo zbog toga što je drugačije mislila i na drugačiji način gledala svijet oko sebe. Krajiška publika je jako dobro poznaje i kao voditeljku Zbora Krajišnika u Kovilovu i u Novom Sadu. Sa Lidijom o svemu tome razgovaramo nekoliko dana prije parlamentarnih izbora u Srbiji.
1.Možeš li za naše čitaoce kratko opisati kako je tekao tvoj novinarski put i kako si došla do omiljenog tv lica na Informer televiziji?
Moj novinarski put je sve samo ne uobičajen. Ako vam kažem da sam od poljoprivrednih emisija, preko srpskih sela, tradicionalnih specijaliteta i putovanja širom zemlje stigla do političkih tema, velikih svjetskih događaja i televizijskog studija, biće vam jasno da mi u ovom poslu nikada nije bilo dosadno. (Smijeh.) Diplomirala sam novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Nišu, a prve profesionalne korake napravila sam na lokalnom radiju, kao spikerka. Uslijedile su poljoprivredne emisije, a zatim i jedan od najljepših perioda moje karijere – putovanja po Srbiji i upoznavanje ljudi, običaja i tradicije kroz emisije o hrani na Balkan Tripu. A onda je došao Informer i potpuno drugačiji profesionalni izazov. Od terenskog novinarstva do izvještavanja sa predsjedničkih izbora u Rusiji, razgovora o najvažnijim političkim i društvenim pitanjima i vođenja višesatnog programa uživo. Zapravo, mislim da me je baš ta raznovrsnost oblikovala kao novinara. Naučila sam da jednako pažljivo slušam čovjeka u malom srpskom selu i sagovornika koji odlučuje o važnim državnim pitanjima. Danas vodim „Vikend Info Jutro“ i posebno mi prija dinamika živog programa, u kojem nema mnogo prostora za predvidljivost. A što se tiče titule omiljenog TV lica, to je ipak nešto što ne mogu sama sebi da dodjelim. Ako sam uspjela da osvojim povjerenje i naklonost gledalaca, onda je to za mene najveći kompliment. Jer televizija može da vam pruži prepoznatljivost, ali naklonost publike morate sami da zaslužite.
2. Zajedno sa koleginicom Milicom Škorić ti si bila jedna od prvih novinarki koja je napadnuta na ulici samo zbog toga što si drugačije politički mislila. Kako iz današnje perspektive gledaš na sve to?
Kada bih se plašila da postavljam pitanja, odlazim tamo gdje se nešto dešava i suočavam sa ljudima koji ne misle isto kao ja, onda bi ova profesija bila promašena. Ali nije. Novinarstvo je moj poziv, moj izbor i ono za šta sam se školovala. Tog dana nisam bila na ulici da zastupam bilo čije političke stavove, već da radim svoj posao. I mislim da je to veoma važna razlika koju smo kao društvo u jednom trenutku počeli da zaboravljamo. Ne morate da volite televiziju za koju radim, ne morate da se slažete sa mnom, ali to nikome ne daje pravo da me vređa, ugrožava ili sprečava da izvještavam. Iz današnje perspektive, na sve to gledam kao na jedno važno profesionalno iskustvo. Ne mogu da kažem da su takve situacije prijatne, posebno kada ste žena okružena grupom ljudi koja prema vama pokazuje neprijateljstvo. Ali ne želim ni da od toga pravim priču o sopstvenoj hrabrosti. Radila sam ono što je moj posao i ono za šta sam se školovala. I znate šta je zanimljivo? Takva iskustva vas ne nauče samo mnogo o drugima, već i o sebi. Shvatite koliko ste spremni da stojite iza svog profesionalnog izbora i onda kada okolnosti nisu nimalo prijatne. Nisam dozvolila da me to uplaši, niti da promjeni moj odnos prema poslu. Naprotiv, danas još više verujem da novinar mora da bude tamo gde je teško, gde postoje neslaganja i gdje se postavljaju neprijatna pitanja. Jer ako ćemo izveštavati samo sa mesta na kojima smo dobrodošli, šta onda ostaje od novinarstva?
3. Krajišnici te znaju i kao novinarku koja je vodila prve zavičajne manifestacije u Kovilovu i u Novom Sadu. Što po tebi znače ovakve manifestacije za ove ljude?
Ja nisam iz Krajine, ali sam zahvaljujući novinarstvu i tim manifestacijama imala sam priliku da upoznam Krajišnike na jedan poseban način. Da upoznam njihovu tradiciju, običaje, muziku, ali prije svega ljude. I moram da priznam da su me osvojili svojom neposrednošću, toplinom i nevjerojatnom emocijom koju nose u sebi. Mislim da sam upravo na tim skupovima najbolje razumjela koliko čovjek može da voli svoj zavičaj. Kod Krajišnika me posebno fascinira ta mješavina snage i nežnosti. To su ljudi velikog srca, ponosni, srdačni, ljudi koji umiju iskreno da se raduju, da zapjevaju iz sveg glasa, ali i da u jednoj pjesmi pronađu toliko uspomena da im oči zasuze. Kroz izvještavanje sam upoznala i njihovu muziku, koja mi je danas mnogo bliža nego ranije. Shvatila sam da te pjesme nisu samo melodije uz koje se ljudi vesele. U njima su i djetinjstvo, i roditelji, i kuća, i sve ono što je neko morao da ostavi iza sebe. Zato mislim da su zavičajne manifestacije mnogo više od običnog okupljanja. One su prilika da ljudi ponovo osete pripadnost, da sretnu svoje zemljake, da se sjete odakle su potekli i da svojoj deci prenesu ono što nikada ne bi smjelo da se zaboravi. Da zavičaj nije samo mjesto iz kojeg dolazite, već i ono što zauvek nosite sa sobom, gdje god da odete.
4. Možeš li mi kratko opisati taj osjećaj kad samo radiš svoj posao, a grupa ljudi dva puta blokira televiziju na kojoj radiš?
Znate, postoji nešto pomalo paradoksalno u tome da se neko poziva na slobodu izražavanja, a istovremeno pokušava da onemogući rad jedne televizije. Ipak, ono što je meni ostalo u sjećanju nije strah, već jedna gotovo neobična atmosfera u kojoj se spolja odvija protest, a vi unutra nastavljate svoj radni dan. Oba puta sam bila na televiziji, na svom radnom mjestu, i radila upravo ono zbog čega sam tu – svoj posao. Nisam osjećala strah, niti sam imala potrebu da se povlačim. Možda je to i stvar karaktera, ali nikada nisam volela da mi okolnosti diktiraju koliko ću biti posvećena onome što radim. I možda je najbolji odgovor na sve to upravo činjenica da smo, uprkos svemu, nastavili da radimo. Jer televizija ne prestaje da postoji onda kada netko stane ispred njenih vrata. Ona postoji dok god ima ljudi koji su spremni da rade svoj posao.
5. Nekoliko dana nas dijeli o parlamentarnih izbora u Srbiji. Kao iskusan novinar kako danas vidiš političku situaciju u Srbiji? Kakav rezultat očekuješ? Da li misliš da će sa izborima nestati i sve ove blokade koje traju već dvije godine?
Mislim da je, poslije svega što smo kao društvo prošli u prethodne dvije godine, konačno vreme da prestane period dubokih političkih, društvenih i medijskih podela. Kao novinar, imala sam priliku da izbliza pratim događaje koji su obeležili ovaj period, da razgovaram sa ljudima na ulicama, na skupovima, u različitim delovima Srbije. I ono što bih najviše volela jeste da se ponovo vratimo razgovoru, međusobnom poštovanju i temama od kojih zavisi svakodnevni život građana. Srbija je mnogo više od političkih sukoba. Ona je i ono malo mesto u kojem ljudi čekaju novi put, porodica koja želi sigurniju budućnost, mladi čovek koji želi da ostane u svojoj zemlji. Mislim da smo te ljude i njihove potrebe prečesto ostavljali u senci političkih obračuna. Volela bih da nakon izbora pobedi ideja ujedinjene Srbije. Ne Srbije u kojoj svi moraju da misle isto, već Srbije u kojoj različita mišljenja ne znače da jedni druge treba da doživljavamo kao neprijatelje. Što se izbornog rezultata tiče, sigurna sam da će građani 25. oktobra dati svoj odgovor, a kao novinar smatram da je važno da se volja naroda poštuje. Ne verujem da će izbori preko noći izbrisati sve nesuglasice, niti da će svako nezadovoljstvo nestati. Ali voljela bih da budu početak jednog drugačijeg perioda, u kojem će se političke razlike rješavati dijalogom i kroz institucije, a ne stalnim produbljivanjem sukoba.
