Jovo Maksić, danas je poznati glumac, a detalji iz njegove biografije su gotovo nepoznati široj javnosti. Rođen je u Bosanskom Grahovu, a odrastao u selu Plavno pored Knina. Otac mu je bio sveštenik, a malo ko zna da je sinu dao ime po kolegi. U mnogim medijskim istupima govori kako je svoju životnu saputnicu upoznao u Kninu.
Početkom devedesetih, kada su političke i ratne tenzije potresale bivšu Jugoslaviju, život Jova Maksića i njegove porodice naglo se promIjenio. Rat mu je uskratio mladost, a najviše ga je pogodila razdvojenost od najveće ljubavie, djevojke iz Knina. Godine straha, neizvjesnosti i privremenih selidbi postale su dio svakodnevnice, ali sudbina ih je kasnije spojila. Nakon rata, u Banjaluci su se slučajno sreli i nastavili gdje su stali — a ubrzo zatim vjenčali se i započeli zajednički život u Beogradu.
U novoj sredini dobili su kćerku Isidoru 1997. godine, dok je Jovo još studirao završne godine glume, balansirajući između akademskih obaveza, očinstva i egzistencijalnih briga.
Period tokom studija bio je posebno zahtjevan. Uz redovne obaveze na fakultetu, povremeno je radio fizičke poslove kako bi obezbIjedio egzistenciju porodici – najčešće na građevini, na mješalici, kod prijatelja koji je imao firmu. O tom iskustvu Maksić je rekao:
– Vrlo rano sam dobio porodicu. I tu onda nema kukanja. Nema maženja samog sebe. I ovaj posao je surov. Bacate se u koštac. Razmišljate: “Ono dijete tamo treba da jede”. Moja najvažnija misao je moja porodica, a onda sve ostalo. Kada je ona dobro, onda i ja lijepo radim. Mogu bez opterećenja da radim. To je usko povezano. Nisam se libio. Na kraju krajeva sutra ću da igram zidara, a ne znam ciglu da nosim. Ovako bar znam, mogu i moleraj da radim – rekao je Jovo.
Nakon serije „Tvrđava“ Jovu Maksića sigurno čekaju još mnoge velike uloge. Priča o Jovi Maksiću je još jedna priča o ljudima iz naših krajeva koji su preko trnja stigli do uspjeha.
