Ova mlada žena porijeklom iz Bugojna, odnosno sela Čipuljica, ekskluzivno za Razvojni portal je ispričala svoju priču:
Sa sedam godina osjetila sam rat na svojoj koži. Dok su druga djeca razmišljala koju će igračku dobiti ili gde će se igrati, ja sam učila kako izgleda kada preko noći ostaneš bez doma. Nas troje djece bilo je sa majkom. Najmlađa sestra nije imala ni mjesec dana kada je počeo rat.
Majka nas je povela u nepoznato, a otac je ostao na ratištu. Danima, nedjeljama, mjesecima nije znao da li smo živi, da li smo uspjeli da pobjegnemo, da li smo negdje na sigurnom. Ni mi nismo znali da li ćemo ga ikada više vidjeti. Pješačili smo, vozile se na traktorima, kamionima i svime što je moglo da nas odvede dalje od smrti. Bile smo gladne, bile smo žedne, bile smo uplašene.
Mijenjale smo adrese, skloništa i izbjegličke centre kao što druga djeca mijenjaju godišnja doba. Nisam imala zimsku i ljetnu jaknu. Nisam imala ni patike i cipele za različite prilike. Imala sam jednu jaknu, jedne pantalone i jedan par obuće. Hranile smo se iz pomoći Crvenog krsta. Sjećam se malih pakovanja džema, komada hleba i obroka koje su dijelili u kolektivnim centrima. I znate šta? Bile smo srećne kada smo imale i to. Zato danas, kada vidim koliko ljudi olako osuđuju jedni druge, ne mogu da razumem toliku mržnju.
Nisam naučila da mrzim. Nisam zamrzela ni taj period svog života. Bio je težak, bio je surov, ali me je naučio da cijenim ono što imam i da razumem koliko je mir dragocen. Ne tražim da svi mislite isto kao ja. Ne tražim da volite iste političare, da glasate za iste ljude ili da imate iste stavove. Imamo pravo da budemo različiti. Ali vas molim da ne sudite ljudima čije živote ne poznajete. Ne znate kroz šta su prošli. Ne znate kakve su noći preplakali, kakve su strahove nosili i koliko su puta morali da krenu iz početka.
Ako sam iz svega toga nešto naučila, onda je to da čovjeka ne čine ni politika, ni stranka, ni ime. Čovjeka čine srce, poštovanje i sposobnost da razume tuđu bol. Nemojte olako govoriti o izbjeglicama. Iza svake od njih krije se jedna priča. A neke priče bole ceo život. A kada se danas sjetim tog perioda, pitam se da li ljudi zaista shvataju koliko nam je sada dobro. Da li shvataju koliko vredi mir, koliko vredi pun sto, topla kuća, siguran san i činjenica da nam deca odrastaju bez straha. Mi koje smo prošle ono najgore, naučile smo da cijenimo ono što danas imamo.
Kada pogledam sve što je ostalo iza mene, sve one gladne dane, neizvjesne noći i godine provedene u izbjeglištvu, ovo danas mi izgleda kao san. Kao nešto o čemu nekada nismo smjele ni da maštamo. Zato ne kukam i ne mrzim. Zahvalna sam. Jer znam kako izgleda kada nemaš ništa. Znam kako izgleda kada ti je jedina želja da porodica ostane živa. Ko je prošao najteže dane, taj najbolje zna da cijeni dobre. Zato danas čuvajmo jedni druge, čuvajmo mir i poštujmo tuđe rane, jer ne nose svi svoje ožiljke na mjestu gdje mogu da se vide.
