„Zdravo dobri ljudi, ovo smo mojih pet anđela i ja. Rođena sam u Krajini pred kobnu 1995. godinu. Još kao beba preživjela sam ono što rijetko tko na svijetu preživi – protjerana sam. Ne sjećam se Oluje, ali je pamtim… Prije toga me je i majka ostavila, pa sam odrastala samo sa ocem, babom i djedom. Uslijedile su godine izbjeglištva, neimaštine, tuge…”, započela je svoju priču Milena Đeković (djevojačko Jelovac), okružena zidovima punim buđi i prozorima krpljenim sunđerima.
„Moji školski dani nisu bili loši. Baba i djed su uvijek bili tu, kao otac i majka. Sve dok nisu umrli… Teško je prisjećati se svega. S nepunih 18 godina upoznala sam njega. Dalibora. Ja sam putovala na praksu za poslastičare, a on je bio kondukter u autobusu, to je radio od kad je došao iz Berana. Sve je ispalo tako spontano…
U naš život brzo su stigli Ognjen (13), Uroš (10), Vasilije (8), Filip (7) i na kraju naša princeza Mika (4). Pitaju me šta će ti toliko djece? Ja ih podižem, oblačim i brinem sve o njima. Da mi nije lijepo u braku i da se ne slažemo ne bi ni bilo toliko djece. Imali, nemali, mi ćemo za njih da stvorimo koliko god se može. Počela sam raditi u marketu, a Dalibor vozi mlijeko i jogurte za jednu mljekaru. Plate su nam minimalne, a opterećene su i kreditom koji sam digla za drva, šporet, deci za školu i neke osnovne stvari. Zato on i privatno radi limariju, visi svaki vikend po krovovima, samo djeca da ne budu gladna i pocijepana!
Dosta godina smo živjeli kao podstanari. Kuća u kojoj smo bili u Obrenovcu 2014. godine odnjela je poplava. Ovu u Banjanima kod Uba dobili smo preko Komeserijata za izbjeglice, mada je to više bilo predviđeno za neku vikendicu. Nikad nije završena, pa živimo skučeno u dvije sobice. U ovoj prostoriji spavamo suprug, Mika i ja, a u drugoj na jednom krevetu njih četvorica. Ovdje sve radimo – spavamo, ručamo, oni završavaju domaće na smjenu jer nemaju mjesta… Sređivali smo mi to koliko smo mogli, krečili više puta, ali ne vrijedi, ogromna je vlaga i izjeda sve. Potrebno je ozbiljnije ulaganje za koje nemamo mogućnosti jer sve što zaradimo ide za život.
Problem je i što nemamo vodu već godinama. Uzimamo od komšija, nekad nam dotjeraju cisternu, ali sve je to nedovoljno, ipak smo mi velika porodica. Da imam vodu, mogla bih makar neku baštu držati. Imamo bar kokoške zbog domaćih jaja i jednu patku s kojom se naš sin Uroš, vjerovali ili ne, druži taman kao da su najbolji drugari. Kako se oni razumiju međusobno to je čudo jedno. Dobra su djeca generalno, hoće sve da pomognu.
Jedino Vasilije što ima alergijsku astmu. Kad ga uhvati to gušenje, kad više ne može da diše, mora da ide ili u Hitnu pomoć ili u Dom zdravlja, da primi injekciju. Možete misliti kako utiče ovolika vlaga na njega, a plašim se i za drugu djecu. Imamo samo ovaj prastari inhalator. Voljela bih i da imaju više ormara jer ovako im čuvamo garderobu po džakovima. I zime umiju biti teške i hladne. Jeste da se loži non-stop, ali ne može toliko da se zagrije.
I eto. S jedne strane, mi smo složna i skladna porodica koja ne sjedi skrštenih ruku, a s druge strane stvarno je jako teško. Mnoge oluje tutnje mojim životom već 30 godina, voljela bih bar moja djeca kad bi mogla da imaju neko bezbrižnije djetinjstvo. Ako ne po jedan, makar po dvojica da spavaju zajedno. Ne žale se oni svakako, navikli su.
Ne znam ni kako sam čula za Humanitarnu organizaciju Srbi za Srbe, raspitivala sam se da li postoji netko tko bi mogao da nam pomogne. Ima već neko vreme od tada. Čak sam i digla ruke, pa ako bude – bude, ali jesam se potajno nadala. I stvarno, jednog dana stigao je poziv i bila sam veoma sretna. I radujem se što ćete objaviti priču o nama i pozvati dobre ljude da nam pomognu koliko mogu i žele. Bićemo beskrajno zahvalni!”
Bila je ovo skraćena verzija emotivne ispovjesti jedne hrabre i požrtvovane žene preko čijih leđa je prešlo dosta toga. Mnoge dijelove ispričala je s očima u suzama, nastavljajući priču isto onako odlučno i odvažno kako je koračala kroz čitav svoj život. Nama ne preostaje mnogo toga, osim da vas pozovemo da nam svojim donacijama pomognete da saniramo i završimo kuću za divnu i vrijednu porodicu Đeković!
