Obitelj Radanović živjela je mirnim životom u Petrinji sve do ratne 1995. godine i operacije Oluja, kada su bili prisiljeni izbjeći u Srbiju. U kaosu i žurbi napuštanja doma, nisu uspjeli povesti svog psa Denu – kujicu koju su 1991. dobili na poklon od susjeda. Ostavili su je u dvorištu, slomljenih srca i uvjereni da je više nikada neće vidjeti.
Nakon dolaska u Rumu, smješteni su u izbjeglički centar. Glava obitelji Milan pronašao je posao kao vozač autobusa, a život je išao dalje, ali nikad bez tuge zbog napuštenog četveronožnog člana obitelji.
Onda se dogodilo čudo.
Dena je sama prešla gotovo 500 kilometara – od Petrinje, kroz Dvor, Novi Grad, Prijedor, Banja Luku, Prnjavor, Derventu, Modriču, Brčko, Bijeljinu, Bogatić, Sremsku Mitrovicu – sve do Rume. Na Božićni prosinac 1996. godine, sin Goran utrčao je u kuću i uskliknuo:
“Mama, došla nam je Dena!”
U početku je nisu prepoznali. Bila je izuzetno mršava, šape krvave i bez noktiju. No, kada su shvatili tko stoji ispred njih, emocije su preplavile cijelu obitelj. Dena je preživjela nemoguće – vođena samo mirisima, instinktom i neizmjernom ljubavlju prema svojoj obitelji.
U Rumi se oštenila, a njezini štenci su poklonjeni mještanima. Kada su Radanovići dobili priliku otići u Kanadu, djeca su postavila jasan uvjet:
“Bez Dene ne idemo!”
Službenica u ambasadi, dirnuta pričom, rekla je kako već zna tko je Dena i da će učiniti sve kako bi mogla putovati s njima. Dena je tako postala i kanadska državljanka.
Godinama kasnije, nakon njezine smrti, obitelj i dalje čuva njen pepeo – kao uspomenu na nevjerojatnu odanost, snagu i ljubav jednog psa koji je dokazao da dom nije kuća, već ljudi koje voliš.
