Od Kninskog Kosova do Busija: Kako su izbjegli Srbi iz Hrvatske u novom domu sačuvali sjećanje na zavičaj

Do prije petnaestak godina ulice u naselju Busije, u beogradskoj općini Zemun, nosile su uglavnom redne brojeve – Prva, Druga, Šesta nova, Dvadeseta… A onda su počele dobivati imena pjesnika, svećenika, slikara, povjesničara, političara i drugih osoba koje su ostavile trag u povijesti Srba iz Hrvatske. Tako je ovo izbjegličko naselje, nastalo nakon Oluje, postupno dobilo i svojevrsnu kartu sjećanja na ljude i krajeve iz kojih su njegovi stanovnici potekli.

Srbi iz Hrvatske svoj su novi dom pronašli i u drugim dijelovima Beograda i okolice – u Altini, Batajnici i Borči, gdje se nalazi i Ulica Kninskog Kosova. Ipak, upravo su Busije postale jedno od najprepoznatljivijih mjesta okupljanja ljudi koji su nakon 1995. godine morali započeti život iznova.

Naselje nastalo na ledini – novi dom za izbjeglice iz Hrvatske

Nakon što su u kolovozu 1995. godine prešli hrvatsku granicu, mnogi ljudi koji su se našli u izbjegličkoj koloni nisu znali odgovor na naizgled jednostavno pitanje – kamo dalje? Jedni su novi život nastavili u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji, drugi u Republici Srpskoj, a mnogi su stigli u Srbiju.

Tridesetak kilometara od beogradskog Trga Republike, na dotad gotovo praznoj sremskoj ledini, 1997. godine počelo je nastajati naselje Busije. „Krajina na kraju grada“, kako ga je opisao novinar Mirko Rudić, koji je i sam u Srbiju stigao 1995. godine.

Nedugo nakon osnutka naselja ondje se doselio i Jovan Vučenović. Na njegovu se stolu nalaze kapa, kubura i kamen iz sela Poljane kod Knina – predmeti koji su mu ostali kao uspomena na nekadašnji dom.

„Jedini ostaci moje imovine, gdje su mi živjeli prađedovi od 1395. godine, od kada postoji manastir Dragović. Nekad je bilo naših preko 2.000 stanovnika, danas imate u četiri kuće pet Srba“, ispričao je Vučenović za medije.

Busije su među rijetkim naseljima koja imaju gotovo precizno utvrđen datum svoga nastanka. Njihov početak veže se uz 23. siječnja 1997. godine, kada je u Zemunskim novinama objavljen natječaj za dodjelu, odnosno kupnju građevinskih parcela. Pravo na njihovu kupnju imale su izbjeglice, ponajprije iz Hrvatske, ali i iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i s Kosova. Prve prijave Općini Zemun predane su već 27. siječnja.

Tako je na prostoru između Ugrinovaca i Batajnice počelo nicati novo naselje – doslovno na ledini. Ljudi koji su dotad izgubili gotovo sve ponovno su gradili kuće, stvarali obitelji i pokušavali pronaći osjećaj sigurnosti i pripadnosti.

Mještani se i danas prisjećaju kako su jedni drugima pomagali u gradnji prvih kuća. Uz donacije iz Norveške izgrađena je električna mreža, a tijekom sredine 2000-ih postupno su uvedeni javna rasvjeta i autobusna linija. Potom je izgrađena crkva Svetih Ćirila i Metoda, a s vremenom se počelo razmišljati i o imenima ulica.

Ulice koje čuvaju povijest Srba iz Hrvatske

Od 2008. godine nekadašnja Nova 29. ulica u Busijama nosi ime pjesnika Mirka Korolije. Rođen je 9. rujna 1886. godine u Kistanjama, a bio je pjesnik i dramski pisac koji je djelovao na kulturnoj sceni Dalmacije i šire.

Njegovo književno stvaralaštvo obilježilo je razdoblje s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Drama „Zidanje Skadra“ izvedena je 1920. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, za što je Korolija dobio Demetrovu nagradu. Godinu poslije, njegovom dramom „Jugana, vila najmlađa“ otvoreno je Narodno pozorište za Dalmaciju u Splitu. Njegov književni rad tako je ostavio trag u kulturnom životu nekoliko dalmatinskih i hrvatskih sredina.

Nedaleko od ulice posvećene Koroliji nalazi se i Ulica Jovana Monasterlije. Njegovo ime podsjeća na razdoblje Vojne krajine i ratova Habsburške Monarhije s Osmanlijama, u kojima su Srbi imali važnu ulogu kao graničari. Nakon Velike seobe Srba 1690. godine, Monasterlija se istaknuo kao jedan od najvažnijih srpskih vojnih zapovjednika u službi Habsburške Monarhije. Car Leopold I. imenovao ga je 1691. godine podvojvodom, a posebno se istaknuo u bitci kod Slankamena.

„Srbi su se, šireći se, migrirajući po cijelom Balkanskom poluotoku, našli u sukobu između dva velika svijeta, i na zapadu Srbima je dodijeljena uloga branitelja europske civilizacije. Ratujući protiv Turaka, u kolektivnoj svijesti stvoren je lik junaka koji oličava krajiške Srbe. U taj profil uklapa se Jovan Monasterlija“, objašnjava povjesničarka Sofija Božić.

Povijest Srba koji su služili u vojskama Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske također je dobila svoje mjesto u Busijama. Jedna od ulica nosi ime Svetozara Borojevića od Bojne, jednog od najpoznatijih vojnih zapovjednika Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu.

Borojević je rođen 1856. godine u Umetiću kraj Kostajnice, u obitelji srpskog graničarskog podrijetla. Tijekom vojne karijere napredovao je do čina feldmaršala, a plemićki predikat „von Bojna“ dobio je 1905. godine. Njegovo ime podsjeća na značajnu, premda često nedovoljno poznatu, ulogu ljudi iz hrvatskih krajeva u vojnoj povijesti srednje Europe.

Zanimljivo je da su u ovom naselju svoje mjesto pronašle i osobe koje su pripadale različitim političkim i povijesnim tradicijama. Tako se u Busijama susreću imena Stanka Opačića Ćanice, jednog od najpoznatijih partizanskih predstavnika s Korduna, i Adama Pribićevića, istaknutog političkog djelatnika i predstavnika srpske političke emigracije. Njihove ulice dijeli tek nekoliko koraka.

Stanko Opačić bio je jedan od najpoznatijih predstavnika Narodnooslobodilačkog pokreta na Kordunu i Baniji. Tijekom Drugog svjetskog rata obnašao je važne političke dužnosti u partizanskom pokretu, sudjelovao u radu ratnih političkih tijela, a nakon rata nastavio je političku karijeru. U kolektivnom sjećanju stanovnika Korduna ostao je zapamćen kao jedan od istaknutih predstavnika tamošnjih Srba u Narodnooslobodilačkom pokretu.

Adam Pribićević, s druge strane, pripadao je drukčijoj političkoj tradiciji. Bio je politički djelatnik, publicist i jedan od predstavnika srpske političke emigracije. Njihova imena u istom naselju pokazuju da su Busije u svojevrsni zavičajni spomenik nastojale ugraditi različite dijelove povijesti Srba iz Hrvatske.

Od Busija do Altine i Borče – sjećanje koje je stiglo s izbjegličkim kolonama

Busije nisu jedino naselje u okolici Beograda u kojem su se nakon 1995. godine nastanili brojni Srbi iz Hrvatske. Velik broj izbjeglih obitelji novi je dom pronašao u Zemunu, osobito u naselju Altina, koje je tijekom godina izraslo u veliko gradsko naselje. Dio stanovnika doselio se ondje upravo nakon Oluje, a slična je sudbina obilježila i pojedine dijelove Batajnice i Borče.

U naselju Mali Zbeg, koje se nalazi na području Borče, od 2008. godine postoji Ulica Kninskog Kosova. Taj naziv nije slučajan, nego upućuje na povijesno i simboličko značenje koje je prostor Kninskog Kosova imao za Srbe iz Dalmacije.

Nakon Kosovske bitke i pada Srpske Despotovine, sjećanje na srednjovjekovnu srpsku državu i kosovski boj nastavilo je živjeti i među Srbima u Dalmaciji. Povijesni naziv Kninsko Kosovo povezuje se s područjem sjeverne Dalmacije, a njegovo podrijetlo objašnjava se i doseljavanjem stanovništva iz Bosne i s Kosova tijekom osmanskog širenja.

„Taj se toponim javlja u drugoj polovini 12. stoljeća, ali se veže tek uz razdoblje 16. stoljeća, kada se Turska proširila na prostor sjeverne Dalmacije, gdje su se Srbi počeli doseljavati iz Bosne i s Kosova. Taj ih je prostor podsjećao na kraj iz kojeg su došli pa su mu dali naziv Kosovo“, objašnjava Sofija Božić.

S Kosovom i kosovskim mitom na zanimljiv je način povezana još jedna povijesna osoba čije ime nosi ulica u naselju Altina – Simeon Končarević, dalmatinski pravoslavni episkop iz 18. stoljeća.

Končarević je rođen u Karinu oko 1690. godine. Za dalmatinskog episkopa izabran je 1750., a posvećen godinu dana poslije. Zbog sukoba s mletačkim vlastima i pritisaka kojima je bila izložena pravoslavna zajednica, napustio je Dalmaciju. Godine 1758. otišao je u Rusiju s grupom dalmatinskih Srba, gdje je nastavio djelovati u crkvenom i kulturnom životu. Umro je u Kijevu 1769. godine.

Priča o njegovu odlasku povezuje dalmatinsku povijest s još jednim prostorom izvan granica današnje Hrvatske. Sjećanje na Kosovo i zavičajni identitet pratili su dalmatinske doseljenike i u novoj sredini, a prema povijesnim tumačenjima, trag tih sjećanja ostao je i u nazivima naselja koja su osnivali u Ruskom Carstvu.

Tako su nazivi ulica u beogradskim naseljima postali više od običnih oznaka na kućnim brojevima. Oni svjedoče o podrijetlu njihovih stanovnika, povijesnim iskustvima i ljudima koje su željeli sačuvati od zaborava.

Spomenik Otvorena knjiga i želja za mjestom sjećanja

U Busijama još ima ulica koje nose samo brojeve, a pojedine su podijeljene na više dijelova. Zato postoji prostor da se popis imena koja obilježavaju povijest Srba iz Hrvatske i dalje proširuje. Među prijedlozima koji se spominju nalaze se i Ulica žrtava kordunaškog procesa, Ulica Ljubana Jednaka te ulica posvećena književniku Jovanu Raduloviću, autoru drama „Golubnjača“ i „Braća po materi“.

Na ulazu u Busije danas se nalazi spomenik nazvan „Otvorena knjiga“. Njegov simbolički značaj uklapa se u priču o naselju koje je nastalo nakon velikog izbjegličkog vala, ali je s vremenom postalo i mjesto očuvanja povijesnog pamćenja.

Neki od ljudi koji su 1995. godine stigli u Srbiju smatraju kako bi bilo važno da Busije dobiju i spomen-sobu u kojoj bi se nalazila imena i fotografije žrtava Oluje. Takav bi prostor, smatraju, bio trajni podsjetnik na stradanje, ali i na ljude i obitelji čije su životne priče ostale vezane uz krajeve iz kojih su morali otići.

Ni Busije, Altina, Plavi horizonti ni Mali Zbeg ne mogu obuhvatiti sve osobe koje su obilježile povijest Srba iz Hrvatske. Ipak, nazivi njihovih ulica pokazuju da su ljudi koji su 1995. godine krenuli u neizvjesnost sa sobom ponijeli mnogo više od osobnih stvari. Ponijeli su i sjećanja, obiteljske priče, imena svojih sela i gradova te uspomenu na ljude za koje nisu željeli da budu zaboravljeni.

U novim naseljima na rubovima Beograda tako je nastao neobičan oblik zavičajnog pamćenja – ulice su postale svojevrsni podsjetnik na izgubljene krajeve i povijest zajednice koja je, unatoč raseljavanju, nastojala sačuvati vlastiti identitet.