Vesna Veizović je žena koja je cijeli život u novinarstvu. Posljednjih nekoliko godina je urednica portala Vaseljenska tv, a poznata je kao novinarka sa stavom koja se argumentima bori za svoje principe i istinu. Za jedan dio ljudi u Srbiji ona je novinarka sa desnog spektra scene, a za druge borac za pravdu i istinu, te žena koja pored svih prepreka ide prema svom cilju. O Vesni ne postoji puno javno dostupnih podataka, a posljednjih mjeseci gotovo svi njeni javni istupi i televizijska gostovanja se vezuju za trenutnu političku situaciju ili stanje u srpskom pravosuđu. O svim tim temama sa Vesnom razgovaramo za Razvojni portal.
1. Možete li za čitaoce Razvojnog portala reći nešto više o sebi? Tko je Vesna Veizović i kako je tekao vaš novinarski put?
Iskreno da vam kažem nisam nikada odgovarala na ovakva pitanja i malo mi je čudno da pišem o sebi. Uglavnom pričam o političkim dešavanjima i iznosim analizu ili činjenice o aktuelnim akterima. Nije bilo lako. Počela sam da pišem dosta rano, prvi članak koji mi je objavljen bio je o Svetom Savi, u crkvenim novinama u Bajinoj Bašti. Bila sam možda treći ili četvrti razred osnovne škole. A zatim sam se pronašla među ekipom sa Vidovdana, u tom trenutku tu su pisali ozbiljni analitičari i intelektualci, svi od mene stariji po 15, 20 godina, meni je bila ogromna čast kada mi je posle više odbijenih članaka konačno prvi objavljen. Toliko sam bila srećna da sam tog dana i euforiji razbila glavu. Posle toga bila sam dio ekipe i jedina žena. To je bila vrlo dobra škola i imala sam odličnog učitelja. Međutim, posle nekog vremena viđenje politike nam je postalo različito i ja sam ostala u opozicionim redovima i nastavila rad samostalno na Vaseljenskoj koja postoji od 2011. godine. I to je bio težak put, nije lako kada niste ni uz vlast a protiv ste opozicije, zapravo ste sami. Imala sam dosta saradnje sa ruskim medijima, sa pojedinim međunarodnim platformama, radila sam potkaste, radio emisije… Prošla sam novinarski zanat kroz sve oblike.
2. Kada sve posmatramo sa strane imamo osjećaj da ste se vi i vaš portal u žiži javnosti počeli pojavljivati sve više u posljednjih godinu dana, odnosno od pada nadstrešnice u Novom Sadu kad je poginulo 16 ljudi. Kako vi danas sa ove vremenske distance gledate na taj događaj?
Kao što sam rekla portal Vaseljenska živi od 2011. godine, mi smo se među prvima pojavili. I imali smo zaista zavidnu čitanost s obzirom da je u tom trenutku na portalu bilo nas četvero i da smo se financirali isključivo od google oglasa. Međutim desio se jedan nemili događaj i ja sam svjesno žrtvovala čitanost sajta vjerujući u viši cilj, i dan danas bi isto postupila, iako ta žrtva nije promijenila ishod. Sada smo malo prodisali u smislu vidljivosti jer smo prethodnih godinu dana neumorno radili da osvijestimo narod i pokušamo da činjenicama ukažemo da istina nije među onima koji žele od nas da naprave koloniju. Vi najbolje znate koliko nama Hrvati žele dobro, kada su maltene etnički očistili trenutnu državu Hrvatsku od Srba, onda možete da pretpostavite kuda idu sve ove blokade koje najviše podržavaju Hrvati. To je jedna velika tragedija, ali nažalost nešto što se dešava, i to je nešto što niko nije mogao da predvidi, ali su lideri ovih protesta kao lešinari samo čekali povod i dočekali da tragediju iskoriste u političke svrhe. U svemu tome pomoglo im je tužilaštvo i akademska zajednica, koje su potpuno pod kontrolom Brisela i ostalih centara moći, i taj događaj neće ostati u Srbiji zapamćen onako kako bi trebalo, već kao dupla tragedija, jer mi sada u Srbiji imamo nepremostivu podjelu između istog naroda koji se među sobom mrzi.
3. Pored aktualnih političkih tema o kojima drugi ne govore, vi pišete i o situaciji u pravosuđu. Poznato nam je da ste nedavno na Kopaoniku doživjeli i određene neprijatnosti. Zašto je za vas situacija u srpskom pravosuđu centralna tema?
Doskora, nažalost, u Srbiji su nevladine organizacije i ti otuđeni dijelovi državnog sistema, bile tabu tema. To se koliko toliko držalo pod kontrolom i o tome nitko nije pisao. Mi jesmo, nama na Vaseljenskoj, a pre svega meni, nevladine organizacije, koje ja nazivam po ugledu na veliku Smilju Avramov, civilni sektor zapadnih službi. Ali nakon ustavnih promjena na koje smo kao portal jedini upozoravali, što možete i provjeriti u arhivi članaka, a koje su se desile 2022. godine, civilni sektor je dobio sistemsku zaštitu u vidu sudija i tužilaca, a pre svega Zagorke Dolovac, i od tada možete i da vidite da su se protesti intenzivirali i da oni neprekidno traju već treću godinu. I sve dok se situacija u srpskom pravosuđu iz temelja ne promijeni, mi nećemo imati mira u Srbiji. To nije lako, jer smo mi konstantno pod pritiscima Brisela koji će Srbiju ucjenjivati sve dok ne pristanemo da ne postojimo kao narod i kao država. Ta dešavanja na Kopaoniku su očekivana za mene, jer ti ljudi nisu navikli na pitanja novinara koji nisu iz njihovog tabora. Šta više, oni vjeruju da su nekakva nedodirljiva stvorenja i uopšte nemaju osjećaj odgovornosti u odnosu na funkcije koje obavljaju. Zagorka Dolovac je na funkciji vrhovne tužiteljke 16 godina, za 16 godina ona se nijednom nije obratila javnosti. Pre pada nadstrešnice imali smo tragediju u Ribnikaru, Duboni, ona kao vrhovni tužilac nije našla za shodno da se obrati naciji. Ako izuzmemo Nenada Stefanovića, glavnog javnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Beogradu, vi nemate više nijednog šefa tužilaštva koji komunicira sa medijima. Svi ostali drže političke govore i nastupaju kao da su aktivisti prozapadne opozicije, a ne državni funkcioneri.
4. Iza sebe imate i knjigu o Kosovu i Metohiji. Možete li nam reći nešto više o njoj? Kad smo već kod te teme, kako vi kao iskusna novinarka gledate na poziciju Srba sa Kosova i Srba iz Hrvatske koji su 1995. godine došli u Srbiju?
Zapravo, iza sebe imam četiri objavljene knjige. Posljednja koja je objavljena jeste moje o mojim odlascima na Kosovo i Metohiju, mojim prijateljima, našem narodu koji živi nezamisliv život u Evropi u 21. vijeku, o nepravdi koja prati naš narod. Odrasla sam u Bajinoj Bašti, to je na granici sa Skelanima u Republici Srpskoj, i iako mi nismo direktno učestvovali u ratu, ja se dobro sjećam rata, kolona izbjeglica, zločina koji su činili Naser Orić i njegovi koljači po Podrinju. Mi smo narod koji brzo prašta, jer da nije tako nikad ne bismo dozvolili da nam se dva puta u istom vijeku dogodi Petrovačka cesta. Hrvati, Šiptari, muslimani to neće dozvoliti, ali za to smo mi krivi, jer umjesto da se sjećamo svaki dan svake žrtve, mi se konstantno branimo i pravdamo kako smo samo branili svoje. Što se tiče našeg naroda koji je izbjegao, mislim da se posljednjih godina dosta popravila situacija i to je dobro, mi moramo da se sabiremo a ne da se dijelimo.
5. Kao novinarka sa stavom koja se bori za istinu često ste na meti napada sa raznih strana. Da li vas je nekad strah?
Nemam ništa protiv različitog mišljenja, razmene argumenata, jednostavno nije normalno da svi isto mislimo, ali ono što ja doživljavam nije razmjena mišljenja već uvrede i najgnusnije laži. I to je ogledalo tih ljudi. Oni se tobože zalažu za demokratiju i slobodu govora, ali ako ne misliš kako njima odgovara onda ne smiješ ni da misliš. Zatim, puna su im usta ženskih prava, mizoginije i sličnih feminističkih fraza, a onda jednu majku troje djece (ja imam troje djece) koja kroz život ide potpuno sama, koja nema iza sebe nikakvih afera, preko farme botova pretvaraju u javnosti u nešto što nikad nije bila niti će biti. Ali, neka im služi na čast. Mene da je strah, ne bih se borila toliko godina.
6. Tko je Vesna Veizović van medijske scene, odnosno kad se kamere ugase?
Nema gašenja, ja ne radim posao, ja ovo živim.
