Nemam sredstava sama mijenjati krov, a svjesna sam da je pitanje dana kada će sve pasti. Što ako padne na stoku?, strahuje Ljubica Zarić kojoj je prihod od prodaje mlijeka jedini kojim osigurava egzistenciju.
Tragom informacije da u još jednom ličkom selu živi žena koja sama odrađuje sve poljoprivredne poslove i bori se s divljim životinjama, ali i neimaštinom, vodi nas u Općinu Brinje. U samom centru skrećemo prema lovačkom domu, a zatim šumskim putem dolazimo do 8 kilometara udaljenog Vodoteča. Već na trećoj krivini gubimo signal na mobitelu pa se za ostatak puta moramo snaći na osnovu intuicije.
Nakon nekoliko kilometara uske i krivudave šumske ceste konačno stižemo do zadnje kuće u selu. Ispred nas dočekuje Ljubica Zarić, u mjestu gdje su po koji zalutali putnik namjernik, lovac ili mljekar koji otkupljuje mlijeko, jedini gosti ovog proplanka okruženog šumom.
“Svoj život nisam zamišljala ovako. Nekada sam u Rijeci upisala studij medicine i završila jednu godinu, a onda se u životu sve okrenulo i od tada do danas moj životni put ide silaznom putanjom” prepričava nam te ističe da se udala i prekinula studiranje. Putevi je odvode u Jagodinu u Srbiju, ali životne i obiteljske prilike zadnjih 5 godina vraćaju u Vodoteč kod Brinja. Prvih godina ovdje je živjela s roditeljima, ali u kratko vrijeme umiru joj i otac i majka i zadnjih godinu dana ostala je sama na svom poljoprivrednom gospodarstvu usred šume gdje su joj prvi susjedi medvjedi i vukovi koji sve češće malobrojne žitelje ovih sela bude iz sna.
U jednom danu uginule tri koze
Na samom ulazu u dvorište dočekuju nas tri psa koji su čuvari stoke u ovo jesensko vrijeme. “Odmah Vam se moram požaliti, danas mi je jako težak dan. Baš prije vašeg dolaska uginule su mi tri koze, i to baš moje tri najveće mezimice. A i živim od toga”, govori nam Ljubica kroz suze dok pokazuje ostatak stoke na svom gospodarstvu. Pored koza i ovaca Ljubica ima i tri krave, a prihod od prodaje mlijeka joj je jedini od kojeg osigurava egzistenciju.
“Kaća, ne idi u kupus. Pričekajte molim vas dok odem po nju” prekida nas i žurnim koracima trči za kravom koja je iskoristila deset minuta Ljubičine nepažnje i otišla do kupusa. Na dvorištu gdje se već sve polako sjedinjuje s prirodom, dvadesetak koka nosilja pronalazi svoju hranu zahvaljujući kišnom danu.
“Dođite ovamo, uslikajte ovo”, govori nam pokazujući štalu koja se već počela rušiti i pitanje je vremena kad će krov skroz pasti i staviti točku na njezinu poljoprivrednu proizvodnju. I sami svjedočimo da se urušiti može svakog trenutka, a kad se to dogodi ova žena više neće imati gdje držati stoku koja joj je jedini izvor prihoda u ličkoj divljini.
“Ne znam što da radim. Nemam sredstava sama mijenjati krov, a svjesna sam da je pitanje dana kada će sve pasti. Što ako padne sve na stoku? Jasno je da će prvi snijeg srušiti krov moje štale, a s tim i moje snove o životu od poljoprivrede na ognjištu mojih roditelja”, govori nam dok jednom rukom pokazuje grede i daske koje su već popucale, a drugom psa Medu pokazujući da možemo bliže prići ruševnom objektu.
Može li tko pomoći s daskama i građom?
Selo Vodoteč, kako smo i naveli, nalazi se na samo 8 kilometara od Brinja i isto toliko od poznatog odmorišta na kojem staju mnogi na proputovanju autocestom prema Splitu. Ogromna većina ljudi i ne zna da ličke šume na samo par kilometara od autoceste kriju ovako potresne životne priče kao što je priča Ljubice Zarić.
Ne tako davno upisala je studij medicine, a danas s prvom kišom gleda u nebo i isčekuje zimske dane plašeći se hoće li veće količine snijega srušiti krov štale gdje je Kaća i ostale krave mezimice, a samim tim i uzeti jedini izvor prihoda.
Ispraća nas s malo više optimizma na licu nadajući se da će netko pročitati njenu potresnu priču, pomoći joj s par kubika dasaka i građe, a samim tim i sačuvati prostor za stoku koja njoj život znači. Za vrijeme našeg posjeta nekoliko puta je ponovila da je sreća zaobilazi, ali trenutna sreća bi bila sačuvati štalu, a onda polako sređivati trošnu kuću i kupatilo jer njen život je ovdje, u Vodoteču kod Brinja.
