Bruvno i Mazin u Općini Gračac, sela bogata u povijesnom smislu, danas ne možete pronaći gotovo ni na internetskim pretraživačima, a novinski članci bilježe samo nekoliko događaja, između ostalog i o devastaciji tek obnovljenog spomenika prije nekoliko godina.
Prema nekim tumačenjima, riječ Mazin znači trgovački grad, a prvi popis stanovništva ovog kraja izvršili su Austrijanci kada su svi stanovnici upisani kao pravoslavni Srbi. Još 1880. godine u Mazinu je bilo 230 kuća sa 2.376 stanovnika, čiji se broj u narednom stoljeću ubrzano smanjivao, da bi danas selo došlo na ivicu izumiranja. U susjednom Bruvnu, 1905. godine postojala je 531 kuća s gotovo 3.500 stanovnika, dok je situacija danas gotovo identična kao u Mazinu.
Do rata devedesetih je u selu prema popisu živjelo 367 ljudi i svi su bili srpske nacionalnosti. U selu je nekada postojala i osnovna škola Nikola Tesla, koja je danas zarasla u korov. Crkva Rođenja presvete Bogorodice u Mazinu je jedna od najstarijih u Lici i izgrađena je 1775. godine. Oštećena je 1941. godine da bi mještani devedesetih godina krenuli u njenu obnovu, ali na tome se stalo. Stariji Mazinjani još i danas pamte narodna okupljanja povodom seoske slave Male Gospojine, koja su prestala još sedamdesetih godina i nisu ponovno oživljena. Gotovo identična situacija je i s Ivanjdanom u Bruvnu.
U ovome kraju nekada je bila poznata drvna industrija ‘Javornik’ u kojoj je zaposlenje pronalazilo gotovo cjelokupno radno sposobno stanovništvo ovih sela. Danas su pogoni ‘Javornika’ uz samu cestu prema Donjem Lapcu, zarasli u korov i ni najoptimističniji stanovnici ovog sela ne vjeruju u njihovo ponovno pokretanje niti u bilo kakav privredni život u ovom kraju.
Mazin posjećujemo u trenutku dok ga od potpunog izumiranja čuva preostalih tridesetak stanovnika. Na pola puta između Udbine i Gračaca skrećemo prema Donjem Lapcu te jako oštećenom cestom prepunom rupa, dolazimo do Mazina. Kod same table sela nailazimo na nekoliko stotina krava što na prvi pogled daje nadu da će se ipak nešto promijeniti nabolje. Međutim, od mještana saznajemo da su krave u vlasništvu stočara iz Splita te da mještani za sada mogu samo maštati o farmama. U centru sela dočekuje nas Rajka Čanković koja je trenutno nastanjena u Zadru, ali posljednje vrijeme je sve više u Mazinu.
– Volim ovo selo i Mazin mi je u srcu. Zato sam sve više ovdje i pokušavam nešto pokrenuti. Ovdje se može živjeti od poljoprivrede i turizma, jer ove selo ima perspektivu – uvjerena je Rajka dok pokazuje veliku kuću koju je obnovila svojim novcima i koju će sredstvima iz programa Ruralnog razvoja pokušati urediti za turizam prikladan ovom kraju.
– Pored toga što želim za sebe nešto napraviti, okupila sam još nekoliko ljudi sličnih namjera i naš cilj je da zajednički osmislimo ozbiljniji projekt koji će turizam i poljoprivredu u Mazinu postaviti na noge kao samoodržive djelatnosti – najavljuje Rajka Čanković.
Vodi nas do komšije kod koga su se uz roštilj okupili Mazinjani sa svih krajeva svijeta. Pored priče o nekim bivšim vremenima i dogodovštinama iz prošlosti, ovi ljudi koji su u rodno selo došli iz Zadra, Zagreba, Beograda i Novog Sada pričaju o ozbiljnim planovima i projektima putem koji bi se ljudima u selu omogućila egzistencija, a njima mogućnost da se danas – sutra vrate na ognjišta i žive od svog rada.
Široj javnosti je manje poznato da je odavde Borislav Zorić Ličanin, izvorni narodni pjevač koji je pjesme i običaje Like promovirao po cijelom svijetu, ali danas je od svega toga ostalo nekoliko tekstova i podataka o Mazinu na internetskim pretraživačima. Na svojih, gotovo 800 metara nadmorske visine, ovo selo je pogodno i za ekološki uzgoj krumpira, ali i uzgoj stoke. No zbog starosne strukture stanovništva, sve aktivnosti su na najnižim granama od nastanka sela, pa se većina poljoprivredne proizvodnje u ljetnim mjesecima posvećuje košenju sijena za prodaju u Dalmaciji gdje je suša napravila ogromnu štetu.
Nadamo se da ovo selo, kao i mnoga druga sela u ovim krajevima ima malo svjetliju budućnost i bolju perspektivu od svega onoga što danas možemo vidjeti.
