Prije gotovo 80 godina, Spomen područje ‘Bijeli Potoci-Kamensko’ se spominjalo kao mjesto gdje su u njedrima Plješevice ispisane stranice povijesti od 1941. do 1945. godine. Planina je sve četiri godine rata bila centar Narodnooslobodilačkog pokreta većeg dijela Like, a posebno lapačkog, udbinskog i koreničkog kraja, gdje je i planuo masovni ustanak 27. Srpsnja 1941. godine. Bijeli Potoci i Kamensko su dugi period bili centar rukovodstva NOP-a Hrvatske. Tu su ratne lokacije Partizanske bolnice Bijeli Potoci, partizanskih radionica, mjesto boravka CK KPH, Glavnog štaba NOV-a Hrvatske.
Na Malom Kamenskom održano je, 21. rujna 1941. godine, vojnopolitičko savjetovanje za ustaničko područje Like. Na Kamenskom je 29. studenog 1941. godine formiran Bataljon Marko Orešković. U Prvoj četi bili su borci ustaničkog Srba; u Drugoj četi iz zrmanjske opštine, Tiškovca i Ličke Kaldrme; u Trećoj četi najviše ih je bilo iz Bijelih Potoka-Kamenskog, Titove Korenice, Šibenika i okoline, okoline Zadra i njegovih obližnjih ostrva, te iz Bukovice.
Centralna partizanska bolnica Bijeli Potoci podignuta je 13. srpnja 1942. godine. Bolnica je sagrađena od drveta obrađenog u pilani na Kamenskom. Kostur jednokatne zgrade napravljen je od tesane građe, pa obložen izvana i iznutra daskama, a između njih nabijena je pilovina, dovezena iz pilane na Kamenskom. U bolničko-radioničkoj bazi na Bijelim Potocima proizvođeni su razni tipovi udlaga, hirurški instrumenti, razne vrste farmaceutskih pripravaka, sterilizirani zavoji, tube ljekovitih masti za svrab, razne vrste sredstava za dezinfekciju.
Organizirane su masovne akcije sabiranja ljekovitog bilja koje je ovamo dopremano. Posebno je bila dragocjena tkaonica zavojnog materijala, preseljena iz Korenice. Partizanski hirurg dr. Franc Klajnhapel dolazi u jesen 1942. godine u bolnicu gdje je bilo 70 teških ranjenika i formiran hiruršku ekipu, koja često radi tamo gdje su vođene borbe. Svibnja 1943. godine dolaze u obilazak bolnice engleska vojna misija i kanadski major Džonson. Borbe na ličkom kršu bile su neprekidne i žestoke, a ranjenika mnogo. Nije bilo dovoljno oko 150 kreveta u Bijelim Potocima. Zato je na obroncima Plješevice radilo više partizanskih bolnica.
U jesen i zimu 1942. godine, u vrijeme Bihaćke republike, masiv Plješevice je centar velike slobodne teritorije, gdje su koncentrirane centralne institucije i materijalne rezerve narodnooslobodilačkog pokreta. U Bijelim Potocima, u Projevskoj dragi podignuta je zgrada za Glavni štab NOV i PO Hrvatske. Prosinca 1942. godine formiran je Ekonomski odjel GŠH sa sjedištem na Kamenskom, a na Šuputovcu centralni magazin i zemunice GŠH.
Zbog značaja ovog lokaliteta koji se prostire na većem dijelu ličke Plješevice, odnosno na području današnjih općina Udbina i Donji Lapac, teritorij je proglašen spomen područjem i radi se o jednom od četiri takva područja na prostoru Republike Hrvatske, od ukupnih šest na prostoru bivše Jugoslavije. Već pedesetih godina počeli su se raditi prostorni planovi navedenog lokaliteta, na što se nadovezala izgradnja spomenika i spomen područja.
Do devedesetih godina ovo je bilo jedno od najpoznatijih spomen područja u Republici Hrvatskoj i posjećivale su ga desetine tisuća posjetitelja sa svih strana svijeta. O značaju dovoljno govori podatak da je s povećeg popisa ratnih šteta na muzejskim zbirkama i građi oštećenoj od 1991. do 1995. godine, iz Registra koji je sastavio Muzejski dokumentacijski centar, UNESCO odavde zatražio šest fotografija spomenika oštećenih ili nestalih tijekom posljednjeg rata za publiciranje na svojim stranicama i knjigu o ugroženoj svjetskoj kulturnoj baštini.
To je bio prvi put da se ova kulturna svjetska ustanova koja je nositelj svjetske liste najljepše zaštićene baštine obraća Hrvatskoj i za dokumentiranje onih spomenika ili pojedinačnih umjetničkih djela koja su stradala u ratnom pustošenju, oštećena ili nestala bez traga.
Među tih šest lokaliteta našlo se i spomen područje Bijeli potoci Kamensko gdje su s postolja bili otkunuti ‘Tifusari’, šest brončanih skulptura Vanje Radauša. Upravo je to majstorsko kiparsko djelo, s likom mršavoga iznemogloga muškarca zamotanoga u draperiju, oblikovao kipar Radauš još pedesetih godina, te grupu postavio u šumski krajolik s kojim su figure tvorile vrijednu ambijentalnu cjelinu.
Danas se do nekadašnjeg spomen područja stiže cestom od Korenice prema Donjem Lapcu. Na samom vrhu Ličke Plješevice, drvena tabla ispisana rukom, govori da smo na pravom putu. Ostaci nekadašnjeg asfalta vode do nekadašnjeg spomenika koji je bio poznat u cijeloj bivšoj državi. Na nekadašnjem mjestu spomen područja, zatičemo samo betonsko postolje koje je oštećeno te zaraslo u višegodišnje raslinje i travu. Po svemu sudeći, navedena lokacija služi i šumarima za deponiranje srušenih stabala za daljnji transport što je vidljivo na svakom koraku. Putnik namjernik teško može shvatiti da se nekad na ovom području nalazilo jedno od najpoznatijih spomen područja u Republici Hrvatskoj. Ono ima veliku povijesnu, ali i potencijalnu ekonomsku važnost za sve stanovnike Like, pa je još prije desetak godina VSNM na jednoj od svojih sjednica raspravljao o mogućnosti pokretanja obnove ovog lokaliteta.
Stanovnici Like sa malo više entuzijazma vjeruju da će ponovo doći vrijeme da turisti posjećuju ovaj historijski lokalitet što bi donijelo ekonomsku korist cijeloj Lici, ali i sačuvalo od zaborava povijest ovog kraja. Ostaje nada da će nadležne institucije prepoznati važnost obnove ovog spomen područja i vrijednog spomenika kulture.
