Malobrojni Ličani čuvaju život u nekad davno napučenom selu: Šest stanovnika preostalo je u Trnavcu koji je diljem Jugoslavije bio čuven po Prvoj ženskoj partizanskoj formaciji
Na udaljenosti od samo 15 kilometara od Korenice i na samom rubnom području Nacionalnog parka Plitvička jezera, nalazi se selo Trnavac. Nekada poznat po historijskim činjenicama, danas ima svega 5 stanovnika. Čak ne postoji niti tabla s oznakom mjesta. Malobrojni dostupni podaci govore da je Trnavac 1921. godine imao 758 stanovnika, da je prije drugog svjetskog rata u bilo 856 kućanstava, a sa svakom godinom taj broj se smanjivao.
U Drugom svjetskom ratu, u Trnavcu je osnovana Prva ženska partizanska četa na prostoru tadašnje Jugoslavije, što je ujedno bila i prva vojna ženska formacija u svijetu. Osnovana je 25. kolovoza 1942. godine od 75 partizanki koje su imale između 15 i 25 godina. Kasnije se taj broj popeo na 120 članica, od čega je njih 30 poginulo. Jedna od prvih članica Prve ženske partizanske čete bila je i Jovanka Budisavljević – Broz. Nešto ranije, 1933. godine, upravo u ovom selu rođen je i svjetski poznati slikar Bude Vlaisavljević – Modri, koji je preko 40 godina proveo u Parizu te postao poznat i na svjetskoj razini. Bude je veći dio radova posvetio Plitvičkim jezerima, a kreator je i međunarodnog festivala ‘Vjenčanje sa prirodom’. Domaćoj javnosti je postao poznat prije nekoliko godina kao inicijator izgradnje memorijalnog centra Nikola Tesla u Beogradu.
U ovom malom ličkom selu rođen je i poznati glumac Mile Stanković. Pored nekoliko desetina pozorišnih predstava, ostao je zapažen i po televizijskoj seriji ‘Gorki plodovi’ Siniše Kovačevića u kojoj je odglumio izbjeglicu iz Like. Napisao je i knjigu ‘Lika koje više nema’ te zbirku pjesama ‘Izbjeglički košmari’.
U Trnavcu su rođeni poznati glumac Mile Stanković i slikar Bude Vlaisavljević – Modri
U Trnavac se danas dolazi uskim krivudavim asfaltom, koji je izgrađen upravo na inicijatinu Jovanke Broz 1977. godine. Mnogi se Trnavčani danas rado sjećaju tog događaja kada je grupa mještana u zahvalnost Jovanki tada darovala lički kićeni biljac. Rado se sjećaju i susreta svih Trnavčana 1985. kada je u Trnavcu održan najveći skup koje ovo selo pamti. Danas, četiri decenije nakon izgradnje puta, na cesti nema više ni table koja bi označavala početak i kraj sela. Sa proplanka iznad sela primjećujemo nepokošeno i zaraslo polje. Na svakom koraku je vidljiva pustoš. U samom centru nalazi se nekadašnja škola na kojoj se nalaze ploče sa popisom svih žrtava u Drugom svjetskom ratu, kao i ploča posvećena Prvoj partizanskoj ženskoj četi. Ploče su ostale neoštećene, ali škola je zarasla u korov. Već decenijama ni jedno dijete nije kročilo u nju, a proteklih godina služila je često i kao ostava za balirano sijeno. Upravo kod škole završava asfalt i dalje vodi obični makadam koji je obrastao korovom. Dolazimo do seoskog groblja gdje su mještani pokosili travu oko nekoliko spomenika iz novijeg datuma, a na ostatku groblja je visoko raslinje. Teško se naziru spomenici i grobovi mnogih Trnavčana. Odmah iza groblja živi Milan Mirić sam sa sinom Draganom jer mu je prije nekoliko godina umrla supruga. Oko kuće vidljivi su otkosi sjena i mehanizacija. Mirići su jedni od prvih povratnika i nekoliko godina su živjeli u mraku bez struje. Danas je situacija po tom pitanju puno bolja.Izgrađen je novi niz betonskih bandera, te je nova električna mreža u izgradnji prema nekadašnjoj školi, ali pitanje je hoće li tu struju imati tko koristiti.
U drugom zaseoku, Koritima trnavačkima, zatječemo dvije porodice i troje ljudi. Nailazimo na Ljubicu Lončar koja čuva svoje stado ovaca. Životna priča ove žene ne ostavlja nikog ravnodušnog.
– Do samo prije 30 godina imala sam idealan život. Završila sam fakultet, udala se, živjela na Udbini. Bila su to vremena koja se nikad više neće ponoviti, ističe Ljubica, ali ne odaje ženu koja kuka, već koja je borac u životu.
– Radila sam u jednoj banci, svaki dan sam bila sa desetinama ljudi i naučila sam na kontakte sa ljudima. Kasnije je došao rat, otišla sam u izbjeglištvo gdje sam radila u jednoj prodavnici i opet svakodnevno bila u kontaktu sa desetinama ljudi. A pogledajte me sad, živim ovdje u ovoj pustoši i divljini. Nas četvero je u cijelom ovom zaseoku, a šestoro u cijelom selu, kaže Ljubica te ističe da se u Trnavac vratila 2001. godine, kad se krenula baviti stočarstvom i jedno vrijeme se moglo lijepo živjeti od toga.
– Kasnije nam prestaju otkupljivati mlijeko pa i tu nastaju problemi. Kažu da nemaju računice dolaziti kod nas pa sam počela proizvoditi sir, ali i tu je problem oko tržišta. Suprug i ja smo se potom odlučili preonjertirati na ovčarstvo, ali nema ni tu velike računice. Niko nam ne zna reći koju tržišnu cijenu možemo očekivati, kaže Ljubica koja se pored svega ne predaje pa pored ovaca danas drži deset muznih krava.
Da se u ovom selu sve polako sjedinjuje sa prirodom i da su godine bez ljudi učinile svoje, vidljivo je na svakom koraku. Dok prolazimo cestom nailazimo na krave koje često spavaju na otvorenom, ali kad se otele, telad dovode svojim kućama. U Ljubičinom dvorištu su i kokoške koje spavaju na drvetu. Ovdje je primjetna borba ovih ljudi da ostanu i opstanu na svojim vjekovnim ognjištima bez obzira na uvjete života koji nisu dostojni čovjeka.
25.08. je godišnjica historijskog datuma po kojom je ovo selo nekada bilo poznato na prostoru cijele bivše države. Jovanka Broz je umrla prije deset godina i sahranjena je u Beogradu. Poznati glumac Mile Stanković umro je 2009. godine, i pored slave odlučio je da bude sahranjen na groblju u Trnavcu uz prisustvo nekoliko članova najuže porodice. Bude Vlaisavljević Modri još se bavi slikarstvom, a ovih 5 ljudi i dalje čuvaju znake života u Trnavcu.
