Jesenica je široj javnosti potpuno nepoznata rijeka koja izvire i ponire u blizini sela Ličke Jesenice u Karlovačkoj županiji.
Neobično je postojanje rijeke u prostranstvu dinarskog krša koji je okružuje. U kršu susrećemo brojne izvore, no voda ne uspijeva formirati tok jer vrlo brzo nestaje u pukotinama među poroznim stijenama. Tajna je u dalekoj prošlosti, kada se u moru vodopropusnog vapnenca u Jeseničkoj zavali stvorio otočić dolomita. Zahvaljujući nepropusnoj dolomitnoj podlozi Jesenica je formirala lijep tok dužine 6,5 kilometara. Rijeka glavninu vode dobiva iz jakog Velikog vrela te nešto slabijeg Malog vrela. U gornjem toku rijeka prima vodu iz još nekoliko potoka koji zbog nepropusne podloge uspijevaju stvoriti tokove. To su potoci Čevrkalo, Točak, Vrilce i Repuv. Zanimljivo je da se tijekom listopada oko Jesenice aktivira čak 73 izvora vode, a posebno je važno istaknuti da se nikada nijedan od ovih izvora ne zamuti. To je zato što je kraški zemljani pokrov vrlo tanak i što na izvore voda ne dolazi slijevanjem, već isključivo iz podzemlja. Ovakvi, tijekom cijele godine čisti izvori, neprocjenjivo su blago.
U 15. je stoljeću u Ličkoj Jesenici izgrađena utvrda radi ojačavanja granice prema Turcima. Utvrda je izgrađena uzvodno od Kamenog mosta, u dijelu mjesta koji se zove Šlos. Dimenzije utvrde su bile 100 x 120 metara, imala je tri kružne kule, a s triju je strana bila okružena rijekom.
Utvrda je bila u dobrom stanju sve do početka 20. stoljeća kada se potpuno napušta. Danas su, što zbog propadanja što zbog korištenja kamena za izgradnju drugih objekata, od utvrde ostali vidljivi samo temelji. Arheološka iskapanja nikad nisu provedena, a pretpostavka je da bi u opkopima i zatrpanim podrumima moglo biti važnih pronalazaka. U jeseničkoj utvrdi rođen je 1806. Mihailo Latas kasnije poznat kao turski vojskovođa Omer-paša Latas. Na turskom je dvoru bio iznimno cijenjen jer je na svim ratištima od Bosne do Mezopotamije bilježio uspjehe.
Temelji starih mlinica još se vide. Voda je glavni razlog naseljavanja ljudi u ovoj kraškoj zavali. Ona je osnovni uvjet za život, a ljudi su Jesenicu iskorištavali i uz nju dobro živjeli. O bogatstvu stanovnika Jesenice svjedoče statistički podaci zapisani u Modruškom urbaru davne 1492. godine. Urbar je popis kućanstava koji su sastavili Frankopani, da bi lakše vodili evidenciju o poreznim obvezama stanovništva. Dok su sva okolna mjesta plaćala danak u raznoj robi, kao što je žito i stoka, Jeseničani su jedini većinu davanja plaćali u zlatima, zlatnom mletačkom novcu sličnom dukatima.
Zahvaljujući mlinovima kojih je u prošlosti na rijeci bilo puno Jeseničani su dobro zarađivali naplaćujući uslugu mljevenja.
Četiri mosta od kojih jedan zaštićen.Zanimljivo je da Jesenica nema puno mostova, samo četiri. Dva su mosta u gornjem toku rijeke, jedan u donjem toku u blizini ponora, a najvažniji i najstariji Kameni most nalazi se u centru Ličke Jesenice. Stari Kameni most izgrađen je 1876. godine i sačuvan je u izvornom obliku. Točni podaci o izgradnji mosta nisu poznati, tek predaja otkriva da su ga radili vrsni klesari iz Dalmacije. Most je 2013. godine odlukom Ministarstva kulture zaštićen kao nepokretno kulturno dobro. Kada bi most mogao pričati, doznali bismo koji su to zanimljivi putnici krajem 19. i početkom 20. stoljeća prelazili preko njega. Naime, sve do 1918. nije bilo ceste preko Slunja te su svi posjetitelji Plitvičkih jezera dolazili vlakom do Ogulina pa dalje kočijama preko Ličke Jesenice do Plitvica. Bila su to svakako zabavna vremena za domaće stanovništvo jer su Plitvice pohodile mnoge okrunjene glave, znanstvenici i, naravno, svi onodobni bolje stojeći Europljani. Među putnicima namjernicima ovim krajem je 1905. godine prošao i naš znameniti putopisac Dragutin Hirc (1852. – 1921.) koji je Jesenicu obišao od izvora do ponora i zabilježio brojna zanimljiva svjedočanstva lokanog stanovništva.
Ponor – magnet za istraživače. Jesenica je ponornica, a ponori su jedinstvena mjesta u kršu koja zbog svoje tajanstvenosti izazivaju znatiželju lokalnog stanovništva i znanstvenika. Pri izlasku iz Jurjeve drage, oko polovice svoga toka, rijeka ulazi u prostranu Jeseničku zavalu, usporava tok, meandrira i počinje gubiti vodu u brojnim ponorima. Istraživači su zabilježili da Jesenica ima oko 130 ponora, a veći ponori imaju imena: Vira, Ponor, Josinove jame, Jezera, Pricinka, Mliništa, Dakin ponor i Bučnica.
Zbog velikoga gospodarskog i ekološkog značenja Jesenicu su istraživali brojni znanstvenici. Već je 1835. godine krajiški general Palfy sa svojim timom u ponore ubacio obojenu piljevinu te je prvi ustanovio povezanost Jesenice i Slunjčice. Jesenicu je 1895. istraživao geograf Milan Šenoa, sin poznatog književnika Augusta Šenoe. Mjerio je njezinu duljinu, visinsku razliku i računao pad. Posebnu je pozornost posvetio krškoj zavali Močila oko 10 kilometara sjeveroistočno od Jesenice. Šenoa je utvrdio da se ispod Močila nalazi sifon koji se za vrijeme velikog priljeva vode začepi te voda izlazi vertikalno, ponekad poput gejzira, metar do dva visine. Također je utvrdio da se za vrijeme te pojave dotok vode na izvor Slunjčice znatnije ne smanjuje te je na osnovi toga zaključio da se izvor Slunjčice dodatno napaja vodom rijeke Dretulje koja ponire kod Plaškog.
U svijetu postoji oko 30 estavela, a jedna od njih, Blaćansko jezero, samo je dva kilometra udaljeno od Ličke Jesenice. Estavela je krška šupljina koja je ponekad izvor, a ponekad ponor. Kada se u proljeće otapaju kapelski snjegovi, podzemni kanali ne mogu primiti veliku količinu vode te na lokalitetu Velika pećina dolazi do izbijanja vode i stvaranja Blaćanskog jezera. Kad u sušnom dijelu godine pritjecanje vode u podzemlju oslabi ili podzemne rijeke presuše, voda iz jezera otječe kroz Veliku pećinu te se ona pretvara u ponor. Domaći ljudi kažu da Velika pećina u proljeće „dava“, a u ljeto „poteže“ vodu. Kako bi se iskoristio potencijal akumulirane vode u jezeru, postojao je projekt izgradnje hidrocentrale. Izgrađen je jedan podzemni tunel, ali iz nepoznatog razloga projekt je obustavljen. Utvrđeno je da dio vode iz Blaćanskog jezera podzemnim tokovima otječe prema jezeru Sinjcu kod Plaškog. Voda iz Sinjca ponovno ponire te odlazi na sjever prema izvoru Mrežnice. Poniranje drugog dijela vode iz Blaćanskog jezera nije do kraja istraženo, no pretpostavka je da se u podzemlju spaja s vodom iz Jesenice te da se pojavljuje na izvoru Slunjčice. Voda u Blaćanskom jezeru ima vrlo malo kalcija te se svrstava u izrazito mekane. Zbog male gustoće vode plivači se u njoj vrlo brzo umaraju.
