Pogledate li na kartu Hrvatske, Jabuke gotovo da i nema, što je razumljivo jer, s površinom od 22 585 metara četvornih Jabuka gotovo da i nije otok. Tako udaljena i usamljena, na 70 kilometara sjeverozapadno od Komiže, nalazi se daleko od svih plovnih ruta pa je posjećuju samo oni kojima je ona svrha i razlog putovanja.
Na Jabuci nema obale prikladne za pristajanje ni uvale koja bi bila sigurna od vjetra dok velika strmina ne dozvoljava izgradnju ikakve nastambe pa je samim time otok i nenaseljen. Osamljena i udaljena od ostalih otoka i kanala, Jabuka je izložena svim vjetrovima i silini pučinskih valova pa je potrebno mnogo znanja i sreće želi li se ovdje pristati. Smještena u zoni najdubljeg mora, s dubinama od 260 metara, Jabuka ne nudi gotovo nikakvu mogućnost sidrenja dok visoke, okomite i glatke stijene bez prirodnih izbočina nisu pogodne za vezivanje brodice. S obzirom na gore navedeno, za odlazak na Jabuku potrebno je savršeno vrijeme, što je već samo po sebi lutrija.
Iako je Jabuka nenaseljena i djeluje usamljeno i golo, ona zapravo i nije sama već joj društvo čine raznovrsne ptice, biljke i crna gušterica. Tako na Jabuci obitava najbrža ptica na svijetu, Sivi sokol, a tu su još i eleonorin sokol, morski vranac i galeb klaukavac. Otok je kroz povijest bio poznato lovište sokolova. Po starim zapisima lov se provodio u jesen, točnije u rujnu. Francuz Castela 1603. godine govori kako je u podnožju otoka bila neka kućica u kojoj su boravili hvatači dok su obilazili gnijezda po liticama. Ističe kako je penjanje po Jabuci bilo vrlo teško ali se izlaganje opasnostima moglo dobro naplatiti. Hvarska komuna oglašavala je dražbu za pravo na lov tih sokolov dok su vještinu lova i dresuru na Jabuku vjerojatno donijeli Benediktinci.
. Područje oko Jabuke, poznato kao Jabučka kotlina prirodno je mrijestilište riba i ostalih vrsta: oslića, škampi, bijelog muzgavca, lignjuna, grdobine i sl. Od 1958. otok je proglašen geološkim spomenikom prirode, a poslije Drugog svjetskog rata koristila ga je jugoslavenska vojska tokom vježbi gađanja iz aviona.atiželjnim posjetiocima i pustolovima remeti kompase i busole.
Prvi put je zabilježena na pomorskim kartama početkom 14. stoljeća, a zbog svoje prepoznatljivosti unosili su je gotovo svi kartografi i pisci portulana. Njezino prvotno mletačko ime bilo je Mellisella, a nakon toga Pomo. Kao doprinos ovim podacima, u radu su navedena trideset četiri opisa Jabuke koja su dali putnici tijekom plovidbe Jadranom od kraja 14. do kraja 17. stoljeća. Od atributa koje je otok dobivao najčešće se pisalo da je visok, šiljast i kamenit. No bilo je i maštovitih, kao primjerice usporedbe s egipatskim piramidama.
