Za potrebe transporta trupaca s Velebita, Kombinat Velebit iz Rijeke je 1957. godine financirao izgradnju teretne žičare s Velikog Alana do Stinice kod Raba, a sagradili su je zatvorenici s Golog otoka. Sva oprema je uvezena iz Velike Britanije od proizvođača British Ropeway Engineering Company (BRECO). Žičara je bila dugačka 6.300 metara, imala je 60 čeličnih stupova i tri stanice. Utovarnu, kutnu i istovarnu. Utovarna stanica je bila na Velikom Alanu, kutna u Dundović Podima , a istovarna u pilani i luci Stinica. Pokretao ju je motor Petter B4 engine snage 24 konja i najveće brzine 150 metara u minuti. Motor se koristio samo od utovarne stanice do prijevoja odakle je dalje funkcionirala na principu gravitacije. Zamišljeno je da se po potrebi žičara pretvara i u turističko-putničku, ali to se nije desilo. Tadašnji inženjeri podcijenili su planinu. Iako su graditelji uspješno savladali negostoljubive kamene vrleti i gudure Velebita, pred surovim vremenskim uvjetima bili su nemoćni. Jaka i učestala bura ometala je rad žičare i zato je bila gospodarski neiskorištena i ekonomski neisplativa, jer je radila svega nekoliko mjeseci u godini. Vrijeme je pokazalo da žičara ne samo da nije dobila turističku funkciju, već se i od prijevoza trupaca ubrzo odustalo.
Radila je do 1968. godine kada je prestala raditi i pilana Stinica. Nakon prestanka rada žičare postrojenje je prepušteno na milost i nemilost planini. Bivša lugarnica preuređena je u Planinarsku kuću “Alan”, zapušteni nosači žičare poput neobičnih metalnih stvorenja dočekuju mnogobrojne posjetitelje koji pohode Alan i pričaju priču o još jednom pokušaju čovjeka da ukroti planinu, što mu ovaj put Velebit nije dopustio. Sva oprema je prepuštena propadanju, devastiranju, krađi sekundarne sirovine tako da je od svega toga ostalo jako malo što daje naslutiti njeno nekadašnje postojanje.
