Milka Perić, žena čiju su sudbinu isplele tragedije i nedaće, ostala je zapamćena u Udbini kao ljepotica koja je uvijek nosila crveno i kao simbol žene koja je, unatoč svemu, zadržala snagu i dostojanstvo.
Milka je bila neraskidivo vezana za Udbinu, svoje rodno mjesto koje nije napustila ni u najtežim vremenima. Tijekom ratnih devedesetih, otišla je nakratko u izbjeglištvo u Banju Luku, no već nakon desetak dana vratila se kući. Udbina je bila njena jedina prava adresa, utočište i kazna.
Život joj nije bio naklonjen od najranijih dana – ostala je bez majke s 13 godina, a otac se ubrzo oženio drugom ženom. Već sa 16 godina počela je raditi na pilani, prkoseći teškim uvjetima i surovim životnim pravilima.
Jedna od najtežih epizoda u njenom životu vezana je za nesretne okolnosti i odnose na radnom mjestu, zbog čega je prebačena u proizvodni pogon pilane, gdje je radila rame uz rame s muškarcima na najzahtjevnijim poslovima. Budući da je živjela u selu daleko od Udbine, baraka u krugu pilane postala je njen dom.
Milka je u nekoliko navrata kroz video priloge ispričala svoju priču, otkrivajući kako je kao mlada djevojka prolazila kroz izazove u radnom okruženju ispunjenom predrasudama i muškim svijetom.
Posljednje godine života Milka je provela u ruševinama i hladnim barakama, prikupljajući ono što su drugi odbacili. Iako joj je Općina Udbina ponudila smještaj u staračkom domu, odbila je otići. Udbina je bila sve što je imala i sve što je željela.
Milka Perić je preminula kao simbol žene iz Like kojoj je život uzeo sve – osim ponosa i ljubavi prema rodnom kraju.
