Velebitska žičara, impozantni tehnički projekt izgrađen 1957. godine, ostala je samo u sjećanju i rijetkim tragovima na terenu. Izgrađena za potrebe transporta trupaca s Velikog Alana do Stinice kod Raba, žičaru su sagradili zatvorenici s Golog otoka, koristeći opremu britanske tvrtke British Ropeway Engineering Company (BRECO). No, surova planina pokazala je svoje lice, pretvarajući ambiciozni projekt u priču o nesavladivim prirodnim silama.
Tehnički podaci i funkcionalnost
Žičara je bila duga 6.300 metara, oslonjena na 60 čeličnih stupova, s tri ključne stanice:
- Utovarna stanica – Veliki Alan
- Kutna stanica – Dundović Podi
- Istovarna stanica – Pilana i luka Stinica
Pokretao ju je motor Petter B4 od 24 konjske snage, uz brzinu od 150 metara u minuti. Posebnost ove žičare bila je kombinacija gravitacijskog pogona i motora, ali je bura – simbol Velebita – otežavala rad. Iako je projekt uključivao mogućnost turističke upotrebe, zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta i ekonomske neisplativosti taj potencijal nikada nije ostvaren.
Od industrijskog ponosa do napuštenosti
Radila je samo 11 godina, do 1968., kada je zatvorena pilana u Stinici, glavni korisnik žičare. Nakon prestanka rada, postrojenje je prepušteno propadanju. Dugoročno, jak vjetar, krađa materijala i opća devastacija učinili su svoje. Preostali dijelovi žičare danas su tek jedva prepoznatljivi obrisi nekadašnje tehnološke inovacije.
Danas, planinari i posjetitelji Velikog Alana mogu vidjeti ostatke nosača žičare koji poput čeličnih divova strše iz stijena, podsjećajući na pokušaj ljudi da ukrote surovi Velebit. Nekadašnja lugarnica preuređena je u Planinarsku kuću “Alan”, a priče o žičari postale su dio povijesti ovog kraja.
Velebitska žičara simbolizira ambiciju i ograničenja ljudskih nastojanja pred moći prirode. Premda je ostavila malo opipljivih tragova, njezina priča svjedoči o vremenu kada su industrija i tehnologija pokušavale osvojiti najnepristupačnije dijelove zemlje, često zaboravljajući na nepokolebljivu snagu prirode.
