Sedam desetljeća crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Vrelu Koreničkom bila je nijemi svjedok vremena, ratova, iseljavanja i propadanja. Zvona su utihnula još 1941. godine, a nekada živopisni hram postupno je prepušten zubu vremena.
Danas je slika potpuno drugačija.
U posljednjih desetak godina pokrenuti su opsežni radovi na obnovi ove ličke svetinje, a crkva je postupno dobivala novi krov, obnovljeni toranj, novu stolariju i druge elemente. U međuvremenu je gotovo u potpunosti obnovljena, a zvuk crkvenog zvona ponovno se proširio selom.
Za malo Vrelo Koreničko to nije samo obnova jednog sakralnog objekta. To je i obnova dijela povijesti mjesta koje se nalazi na putu između Korenice i Plitvičkih jezera.
Crkva u Vrelu Koreničkom građena je početkom 19. stoljeća, a prije nje postojala je drvena crkvica
Prema podacima ispisanim na drvenoj ploči postavljenoj uz staro deblo, gradnja današnjeg hrama Uspenja Presvete Bogorodice započela je 1797. godine, a završena je 1801.
No pravoslavni vjernici ovog kraja imali su svoju bogomolju i mnogo ranije.
Na starom crkvenom groblju i danas se mogu nazrijeti temelji manje drvene crkvice koja je, prema svjedočenjima poznavatelja lokalne povijesti, postojala još početkom 18. stoljeća.
O povijesti sela i njegovih stanovnika svjedoče i brojni stari kameni križevi na groblju. Na njima su ćirilicom uklesana imena ljudi čiji su životi bili vezani uz Vrelo i okolne planinske krajeve.
Među prezimenima koja se mogu pronaći na starim nadgrobnim spomenicima nalazi se i Oklobdžija, obiteljsko prezime oca Manojla, odnosno popa Mane, kako ga je narod nazivao.
Otac Manojlo sa svojom je obitelji živio u Vrelu sve do Drugog svjetskog rata. Nakon tragedije u kojoj mu je sin stradao u logoru Jadovno, napustio je Vrelo i otišao u Zagreb kod drugog sina, gdje je i umro.
Njegovo ime ostalo je zapisano u povijesti sela, ali i u priči o razvoju same crkve.
„Prvobitna, drvena crkvica bila je sagrađena početkom 18. stoljeća. Imala je veliku ikonu sv. Stefana Dečanskog, kojega slave Drakulići, poznati u ovome kraju. Ikona je bila čuvena po ljepoti i narod ju je dolazio vidjeti. Kasnije se rodila potreba za većom crkvom i sagrađen je novi, kameni hram, jedan od ljepših i živopisnijih u ličkom kraju“, pričaju ljudi upućeni u povijest ove svetinje.
Posebnost crkve bili su i materijali koji su stizali izdaleka. Pločice su, prema lokalnim svjedočenjima, donesene iz Venecije, što dovoljno govori o pažnji koja je prije više od dva stoljeća posvećivana izgradnji hrama.
Crkva je 1936. godine dobila i električnu energiju, a za to je, prema svjedočenjima mještana, bio zaslužan upravo otac Manojlo.
Zvona su utihnula 1941. godine, a potom su završila u starom željezu
Drugi svjetski rat donio je stradanje i crkvi i ljudima koji su uz nju živjeli.
Stariji mještani sjećaju se da se u vreljskoj crkvi posljednji put zvonilo na službu Božju 1941. godine.
Nekada su se s tornja oglašavala dva zvona.
Nakon rata crkva je ostala zapuštena, a njezin zvonik postupno je izgubio svoju prvobitnu namjenu. Mještani se sjećaju i neobičnih poslijeratnih dogodovština – poneko bi u kasne sate povukao uže zvona i tako probudio cijelo selo.
No mnogo ozbiljnija sudbina čekala je sama zvona.
Netko ih je s vremenom skinuo i prodao, navodno u Bihaću, pa su dva stara željezna zvona završila u starom željezu.
Tako je zvonjava koja je desetljećima bila dio svakodnevnog života sela potpuno utihnula.
Ipak, nakon više od pola stoljeća čekanja, počela je nova priča.
Obnova crkve trajala je godinama, a novo zvono stiglo je zahvaljujući ljudima koji nisu zaboravili rodni kraj
Intenzivniji radovi na obnovi vreljske crkve započeli su tijekom posljednjih desetak godina.
Najprije je uređen krov, zatim je obnovljen toranj i postavljen bakreni pokrov, izrađena je nova stolarija, a postupno su uređivani i drugi dijelovi hrama.
U obnovu se uključilo više ljudi, uključujući i one koji danas žive daleko od rodnog kraja.
Jedan od njih bio je Milan Čuić, porijeklom iz obližnjeg zaseoka Ćujića Krčevine, koji se javio iz Australije i ponudio donaciju za izradu novog zvona.
U obnovu i nabavu zvona uključili su se i drugi pojedinci.
Nakon višegodišnjih radova, 26. studenoga održana je posebna svečanost. Episkop gornjokarlovački Gerasim, u prisustvu brojnih vjernika, osvetio je novo zvono koje je donirao Dejan Vukobratović iz Rudanovca kod Korenice.
Nakon desetljeća tišine, zvono se ponovno oglasilo iznad Vrela Koreničkog.
Bio je to simboličan trenutak za selo koje je kroz desetljeća doživjelo velike promjene.
Danas Vrelo Koreničko ima oko stotinjak stanovnika, a posljednjih godina sve više dobiva i turistički karakter. Blizina Korenice i Plitvičkih jezera dovela je do izgradnje brojnih apartmana, a dio ljudi upravo zahvaljujući turizmu ponovno vidi mogućnost života i rada u ovom kraju.
U takvom se okruženju obnovljena crkva Uspenja Presvete Bogorodice ponovno nameće kao jedno od središnjih mjesta sela.
Njezina obnova nije završetak priče, nego početak novog poglavlja.
Nakon sedamdeset godina propadanja i desetljeća tišine, obnovljeni hram ponovno okuplja vjernike, a zvuk zvona podsjeća da povijest jednog malog ličkog sela još nije završena.
Jer kada se obnavlja stara crkva, ne obnavljaju se samo zidovi, krov i zvonik.
Obnavlja se i sjećanje na ljude koji su nekada živjeli oko nje.
