Kad nekom date asocijaciju ‘najpoznatiji hrvatski sajam’, većina će dati pogrešan odgovor, ali poznavatelje poljoprivrednih događanja misli će odmah odvesti put Benkovca.
Priča započinje prije stotinu godina kada je u samom centru Benkovca svakog desetog u mjesecu bio organiziran veliki stočni sajam. Iz cijele Dalmacije, ali i iz centralne Hrvatske i Slavonije slijevale bi se kolone poljoprivrednika, nakupaca, trgovaca i znatiželjnika ne bi li pronašli ili prodali robu zbog koje su krenuli na sajam te da kilom pečenja i litrom vina proslave trgovinski aranžman. Danas je Benkovački sajam donekle prerastao u trgovinu širokog spektra, ili kako bi mnogi rekli ‘sajam stoke i svega ostalog’, a u međuvremenu je prebačen na novu lokaciju uz cestu Benkovac-Karin. Prostire se na šest hektara površine u Benkovačkom selu.
U davna vremena, sajam je imao dimenziju; na posebnom prostoru su se igrala narodna kola i mladi su se međusobno upoznavali pa su mnoge ljubavne priče, ali i brakovi započeli upravo ovdje.
Danas je toga nestalo, ali sajam je postao i atrakcija koju Turistička zajednica Grada Benkovca reklamira na svojim stranicama, te ga posjećuje i po desetak tisuća ljudi. Kako se čini, ni ovog puta ih nije bilo ništa manje, a velike gužve počinju već nekoliko kilometara prije sajma gdje ljudi parkiraju svoje automobile i nastavljaju pješke. U svemu tome dobru priliku za zaradu vide i vlasnici obližnjih parcela te cjelodnevni parking naplaćuju deset kuna.
Na upit gdje se konačno nalazi centralno mjesto sajma srednjovječni gospodin iz Kistanja odgovara: ‘Eno tamo desno, kod onih kamiona sve počinje. Imate ovdje svega. Janjevci vam ovdje uglavnom prodaju odjeću, a Srbi povratnici poljoprivredne proizvode. Svi ovdje donose ono što nigdje drugo ne mogu prodati’, govori te žurnim korakom nestaje u nepreglednim kolonama ljudi koje se slijevaju sa svih strana.
Odmah na ulasku zatičemo kombi vlasnika Ivice Prihera s Udbine koji prodaje jestivi i sjemenski krumpir, koji će se na proljeće saditi u Dalmaciji.
Iza njega je još nekoliko kamiona sa sjemenom žita i kukuruza, ali i dosta nervoznih kupaca koji ni na ovom sajmu nisu uspjeli naći povoljno sijeno za svoju stoku, čija je cijena otišla u nebo. Sve zalihe raspoloživog sijena za prodaju su već pri kraju zahvaljujući izrazito sušnoj godini.
U posebnom dijelu sajma nailazimo na životinjski dio koji počinje s peradi. U nekoliko desetina kaveza nalaze se pilići i kokoši svih dobi. Većina je ovdje predstavnika većih farmi koji rasprodaju svoj proljetni uzgoj, ali ima nešto i iz domaćeg uzgoja kao onih Milke iz sela Popovići, ali i starije srednjovječne povratnice iz okolice Obrovca.
Već tradicionalno najveća gužva je kod svinja i janjadi. Koliko živih, toliko onih kojima je život upravo prekinut kako bi bila nahranjena gladna ljudska usta. Na velikom električnom roštilju, srednjovječni muškarac obučen u maskirni prsluk vrti šest prasaca. Tek je blizu podneva, a gladnih je sve više. Još malo i ništa od ovoga ništa neće ostati. Tako je svaki put. ‘Još malo pa svega nestalo’, govore ugostitelji koji pod prepunim šatorom prodaju pečenu prasetinu. Na drugom kraju sajma, na štandu sa kojeg se čuje muzika, velika gužva.’Moja mala u pekari radi, a ja jadan crkavam od gladi…’ grmi s većeg zvučnika dok desetak posjetitelja razgledava izbor cd izdanja.
– Šta, ne odgovara ti to? Ma imamo mi i ono drugo, ako te to interesuje – govori prodavač misleći na nešto od srpskih pjevača i izvođača. I na ovom mjestu, ima za svakoga ponešto. Za svačiji ukus i svačiji džep. Centralno mjesto na sajmu zauzimaju štandovi s polovnom poljoprivrednom mehanizacijom. Malo tko sebi danas na selu može priuštiti bilo kakav traktor, kamoli onaj koji je upravo izašao ispod tvorničkog čekića.
– Evo ga traktor Ferguson 539 sa samo 2.000 radnih sati, cijena 4.000 eura. Ako si pravi kupac dogovorićemo se oko para – govori Ivan iz Kruševa, te odmah pali mašinu kako bi se grupica okupljenih uvjerila u njezinu ispravnost. Traktor koji ga je godinama prehranjivao prodaje, pošto kaže da ‘od poljoprivrede više nema velike vajde, a ni mladi više neće da rade’. Uz laganu šetnju stižemo ponovo do izlaza sajma, ali primjećujemo jednu veliku nelogičnost. Na sajmu nismo naišli ni na jednu kravu niti konja.
– Nema krava ni konja već neko vrijeme. Država i veterinari su postrožili papire i zato je sve manje životinja na sajmovima. Sve ih je manje i u štalama na području Dalmacije. Nekad bilo, sad se spominjalo – dobacuje posjetitelj sajma iz Bukovice.
Na nekoliko štandova prodavači iz Čakovca i Međimurja prodaju sadnice cvijeća, ali sve manje se kupuje tako da sve teže pokrivaju troškove goriva i puta do Benkovca i natrag.
– Sve vam je više ovdje prekupaca i trgovaca, a sve manje pravih proizvođača – govori prodavačica iz Čakovca, koja se već pakuje pošto je drugi dan čeka sajam na skroz drugom kraju Hrvatske. Živjeti se mora. Kako bilo, Benkovački sajam i u ovim poslijeratnim vremenima okuplja i spaja ljude, spaja Liku s Dalmacijom, Dalmaciju sa Slavonijom.
Ovdje se ne gleda tko je koje vjere ili nacije, bitno je samo sklopiti dobar posao, razmijeniti poneko poljoprivredno ili životno iskustvo, ali i preživjeti do idućeg sajma ili neke druge slične manifestacije od kojih je od pamtivijeka najsiromašniji sloj ljudi uvijek stvarao egzistenciju.
