Mi nismo ni Beograđani, ni Krajišnici, reći će mnogi stanovnici najvećeg izbjegličkog naselja na svijetu, Busija. Naselje Busije nalazi se u općini Zemun, dio je mjesne zajednice Ugrinovci, ali nadovezuje se i na dio Batajnice. Ne nalazi se ni na jednoj zemljopisnoj karti, ali opet svi znaju za njega. To je danas pravi gradić sa već preko 1.500 kuća i mnogi ga nazivaju najvećim krajiškim selom. Nastalo je nakon Oluje, a mnogi će nam reći da ga se svi jedino sjete uglavnom oko godišnjice najveće izbjegličke kolone, čiji su prašnjavi putevi Ličane, Banijce, Dalmatince i Kordunaše doveli u ovu močvarnu ravnicu.
Te, već davne 1997. godine tadašnja vlast prodavala je poljoprivredno zemljište Poljoprivrednog kombinata ‘Napredak’ iz Nove Pazove pored ceste, između Batajnice i Ugrinovaca, kao placeve za stambenu izgradnju. Mnogi useljenici stoga ni do današnjih dana nisu uspjeli uraditi konverziju zemljišta u građevinsko što im donosi ogromne probleme.
Najveći dio kuća u ovom naselju napravljen je međusobnom pomoći žitelja. Mnogi prepričavaju kako su sami financirali izgradnju vodovodne mreže: davali su po tisuću tadašnjih maraka za struju i bandere te teko platili izgradnju javne rasvjete, crkve i oko pet kilometara asfalta. Najveći dio ovog naselja ni dan danas nema kompletnu kanalizacionu mrežu.
Zvanično, Busije danas imaju oko 4.350 žitelja. Njih 500 su mladi ljudi i djeca. Ne postoji organizovan društveni i kulturni život i sve se svodi na nekoliko već dobro poznatih zavičajnih manifestacija na koje dolaze useljenici iz svih krajeva Srbije. Stariji se okupljaju u lokalnim kafanama koje uglavnom imaju nazive vezane za nekadašnji zavičaj i u crkvi svetih Ćirila i Metodija, dok mladi odlaze za Beograd.
Poslijednjih nekoliko godina infrastruktura je značajno izgrađena u ovom gradiću, a broj ljudi iz dana u dan se sve više povećava. Busije doživljavaju neki svoj novi početak,a ukoliko se ovaj tempo nastavi sigurno će i broj žitelja za nekoliko godina biti puno veći.
