Kolo bez muzike, taktove daju udarci nogu gorštaka o zemlju i zvonki treptaji gerdana na djevojačkim grudima. Na komandu, pokreti i koraci igrača se mjenjaju, a samim tim i zvukovi. U isto vrijeme Glamočko gluvo zrači muškom snagom i djevojačkom nježnošću.
Ovo kolo iz glamočkog kraja je dva puta proglašeno za najbolje kolo evropskog kontinenta, a od 1982. godine „UNESCO“ ga je uvrstio u svjetsku kulturnu baštinu.
Igralo se i u drugim mjestima dinarskog kraja, samo pod različitim imenima. Na Kordunu se zove Đikac, u Bukovici Bukovačko, a u Glamoču, Gluvo glamočko kolo.
Kaže se da ljudi u doba turske vladavine nisu smjeli privlačiti pažnju pa su igrali bez muzike zbog čega se i zove gluvo. Kolo je predstavljalo i dio socijalnog života ljudi u tom vremenu. Uz Gluvo glamočko gluvo su se birale djevojke za udaju, kršne i kadre.
Takođe, kolovođa nije mogao biti baš svako, obično je to bio najjači ili najljepši momak u grupi. U jednom dijelu taj isti momak, gorštak i harambaša, tako što klekne dok djevojku drži za ruku pokazuje poštovanje prema svojoj, često puta, budućoj ženi. Jednom od stubova njegovog budućeg kućanstva.
