Golubinci su jedno od velikih sela u Općini Stara Pazova. Sa preko pet tisuća stanovnika spadaju i u jedno od većih sela u Sremu.
Smješteni su na kraju staropazovačke općine i općina Pećinci i Inđija sa kojima su odlično povezani modernim putevima.
Odlikuje ih tipična arhitektura vojvođanskih mjesta gdje u centru pored starog parka postoji i više očuvanih starih građevina: dvorac “Šlos”, pravoslavna crkva s kraja 18.vj
eka, rimokatolička crkva iz 19.vjeka, škola.
Selo ima i moderno razvijenu infrastrukturu, što ga čini prijatnim za život, a u etničkom sastavu stanovništva dominiraju Srbi i Hrvati, a ima i dosta Roma.
Glavna privredna grana je poljoprivreda. Golubinci su posebno skrenuli pozornost na sebe projektom „Golubinci eko etno muzej“ a zbog dvorca “Šlos“ i ambara i kotobanja koji su primjer seoske arhitekture s kraja 19 i početka 20. vjeka trebalo bi da dobiju prvi eko-etno muzej u Srbiji.
Stavljeni su i na kartu Evropske kulturne baštine.
Golubinci su staro selo koje se prvi put pominje u dokumentima iz 1572. godine kada ga opisuju kao selo od zemunica.
Godine 1717. kada je istočni Srem oslobođen od Turaka, žitelji koji su živjeli u zemunicama na mjestu zvanom Rupine počinju da se naseljavaju pored starog rimskog puta, koji je bio kameni, i vodio je od Sremske Mitrovice prema Slankamenu i Zemunu.
Golubinci su bili pod Austrougarskom vlašću i 1776. godine su uvršteni u vojnu granicu. Iz tog perioda potiču najstarije zgrade u selu koje su pod zaštitom države.
Zgrada mjesne zajednice koja je napravljena 1770. godine druga je najstarija zgrada izgrađena za potrebe vojne granice u to vrijeme.
