Većina ljudi sa područja Like, Dalmacije, Korduna, Banije, Slavonije, gdje god da se našla, od Zagreba, Beograda pa do Melburna, svojim novim sredinama donijela je nove liječnike, pravnike, poduzetnike, sportiste i to je činjenica koju će svi priznati. Ovi ljudi se uvijek trude više od drugih i od njih postaju najuspješniji pojedinci u svim poslovima sa kojima se bave. I svi će se složiti da je takvih najmanje 90 posto iz ovih sredina, ali postoje ljudi i koji misle da neke stvari do uspjeha mogu preskočiti, a životne uspjehe postići preko noći pod svijetlima televizijskih reflektora i reality programa kojih je sve više u nedostatku kvalitetnih tv programa. Razvojni portal donosi tekst koji je naš urednik 2016 godine pisao za jedan drugi medij. Sa današnjim odmakom od 7 godina, sa sigurnošću možemo tvrditi da ovo nije put za građenje karijere, a neka ovaj tekst posluži i kao savjet mladim ljudima da se okrenu tradicionalnim načinima uspjeha, počevši od školovanja pa do postizanja uspjeha kroz svoj rad i rezultate, korak po korak.
Povratnik u Hrvatsku traži spas od bede – ‘Parovi’ su mi jedina šansa da preživim – ovakva naslovnica jednih beogradskih novina nas je odvela put sela Štikada kod Gračaca u posjeti obitelji Švonja. Njihov je sin Stefan Švonja nedavno ušao u televizijski tzv. reality program u Srbiji, nadaleko ozloglašen po iskorištavanju sudionika i hodanju po rubu medijske zakonitosti, potraživši čak i na taj način spas iz gotovo bezizlazne situacije u kojoj se proteklih godina našla njegova obitelj.
Priča Dragane i Željka Švonje je još jedna u nizu sudbina jedne sretne porodice kojima su devedesete godine iz temelja promijenile život. Do 1991. godine su živjeli u Zagrebu, gdje je Željko radio u policiji. Imali su jednog sina, drugi je bio na putu. Činilo se da je sve idilično i da njihovoj sreći nema kraja. Onda su došle nesrećne devedesete. Početkom rata uputili su se u Gračac, u rodnu kuću Željka Švonje gdje su živjeli do 1995. godine, nakon čega su otišli u izbjeglištvo u Kruševac, a zatim u Beograd.
– Teška situacija u izbjeglištvu, neimaština, ali ponajprije narušeno zdravlje potjerali su nas da se 1997. godine vratimo u Hrvatsku, gdje smo očekivali stambeno zbrinjavanje u Obrovcu te konačno malo mirnog života. Trebali smo dobiti povrat stana, ali je bio zauzet i od toga nije bilo ništa pa smo privatno unajmljivali smještaj, a nakon toga se vratili u moju rodnu kuću u selu Štikada u općini Lovinac, priča Željko Švonja ne krijući tugu zbog nemoći da pomogne svojoj obitelji.
Ratne strahote, ali i težak život u izbjeglištvu, ostavili su težak trag na zdravlju njihovog starijeg sina Miloša čije stanje zahtijeva stalnu njegu ukućana i redovite odlaske liječniku. Da stvar bude gora, i Željko se razbolio od tromboze noge i brojnih drugih bolesti. Tako je ostao nesposoban za bilo kakav fizički posao, što je njegovu obitelj dovelo u još težu poziciju.
– Samo da je zdravlja, bilo bi svega. Najteže mi pada bolest Miloša koji zbog svojih psihičkih problema mora biti pod stalnim nadzorom, pa tu najviše leđa podmeće njegova majka Dragana. Baš zbog te njegove bolesti jako često smo mijenjali stanove u Srbiji, gdje smo također bili podstanari. Susjedi bi se žalili na buku i Miloševo ponašanje zbog bolesti. Nakon mjesec ili dva bi nas izbacili iz stana nemajući razumijevanja, kazuje Željko, ne skrivajući koliko mu je teško.
Navodi da su se Švonje selili bar trideset puta, što je dodatno ostavilo posljedice na njihovo zdravlje. Umjesto dodjele stana, obitelj Željka Švonje dobila je nešto građevinskog materijala, ali zbog bolesti otišli su ponovno na liječenje u Srbiju. Za to vrijeme gotovo sav materijal bio je pokraden, a njihova kuća ostala je nezavršena i neuvjetna za stanovanje, pogotovo za osobe s posebnim potrebama.
– Sve je bilo ipak lakše dok sam bio zdrav i mogao raditi. Jedno vrijeme sam pravio kapije, ograde i slične stvari. Od toga sam pristojno zarađivao. Onda je došla bolest i sve se okrenulo. Najgore mi je to što moja supruga mora biti stalno pored Miloša, pa je zbog toga i ona onemogućena da prihvati bilo kakav posao, ističe Željko Švonja.
Zbog svega toga najveći teret je pao na najmlađeg sina Stefana koji je morao odrasti prije vremena i preuzeti brigu o ostalim članovima obitelji.
– Nije birao i nije se sramio nijednog posla, ali što je mogao raditi u Štikadi u kojoj živi 15 ljudi uglavnom treće životne dobi? – govori Dragana, koja i sama nije najboljeg zdravlja.
Stefan je dugo vremena radio u jednom poduzeću koje je otišlo u stečaj, ali mu njegov rad zbog toga nikad nije plaćen. Posljednjih godina je sezonski radio u komunalcu u Lovincu, ali tih par mjeseci plaćenog posla nije ni izbliza bilo dovoljno za život obitelji.
Zbog svega toga Stefan je otišao u Beograd u reality program ‘Parovi’, pokušavajući na taj način zaraditi nešto i osigurati bilo kakvu pomoć svojoj porodici. Riječi porodice Švonja pokazuju koliko očajni ljudi moraju biti kad se prijavljuju u ovakve emisije, u kojima producenti privatnih TV kuća pod izgovorom dobrovoljnog pristanka, besramno pred publikom izlažu intimu brojnih nesretnika. Obitelj Švonja ponadala se da će Stefan na ovaj način upozoriti široku javnost na položaj srpskih povratnika u pojedinim mjestima u Hrvatskoj, iako publiku ovakvih emisija zanima isključivo jeftini kič – spektakl.
– Drago nam je što se Stefan tamo pokazao kao kulturan i dobar momak, predstavivši Liku u najboljem svjetlu, ističu uglas Stefanovi roditelji.
No ujedno izražavaju žaljenje što im se gotovo nitko nije javio da im pruži podršku i pomoć iako su uvjereni da je Stefan promovisao selo Štikadu, za koje ni polovica Ličana ne zna gdje se nalazi. Ipak, ističu pomoć obiteljske prijateljice Dragane, djevojke rodom iz Karlovca koja im nesebično pomaže svih ovih godina.
– Pogledajte ovaj šporet. Dragana je iz Beograda, gdje danas živi, došla da nas obiđe ovdje, da vidi kako smo. Kad je vidjela da nam stari šporet suviše dimi, kupila nam je novi, na koji se i sada grije naša obitelj, govori Dragana.
Bolest njihovog drugog sina Miloša je napredovala i po nekoliko puta mjesečno moraju ići liječniku u Zadar, za što nemaju financijskih sredstava. Stoga su odlučili da nakon devet godina borbe sa životom i bolestima u svom zavičaju bolje sutra potraže ponovno u Srbiji ili eventualno na nekom drugom području u Hrvatskoj gdje bi im barem odlazak liječniku bio olakšan.
No svjesni su da im ponovni početak od nule – gdje god to bilo – neće biti lak. To posebno ističe Željko Švonja, pitajući se ima li itko da mu pomogne i obezbijedi neku garsonijericu gdje bi konačno njegova obitelj pronašla kakav- takav mir nakon godina patnje i lutanja. Svaka pomoć ovim bi ljudima itekako dobro došla.
