Kada bi upitali prosječnog hrvatskog poljoprivrednika koji je najpoznatiji hrvatski sajam od većine bi dobili pogrešan odgovor. Samo najbolje poznavatelje poljoprivrede misli će odmah odvesti do Benkovca i do benkovačkog sajma. Priča benkovačkog sajma počinje točno prije sto godina kada bi se iz cijele Hrvatske slijevale kolone poljoprivrednika, kupaca, preprodavača, ali i znatiželjnika ne bi li prodali ili kupili robu zbog koje su i došli na sajam, a na kraju kilom pečenja i litrom vina proslavili dobar trgovački aranžman.
“Eno tamo kod onih kamiona sve vam počinje. Imate ovdje svega. Janjevci vam uglavnom prodaju odjeću, a Srbi povratnici poljoprivredne proizvode. Svi ovdje donose ono što nigdje drugdje ne mogu prodati”, upućuje nas dobronamjerni prolaznik vidjevši da tražimo početak ili kraj ove sajamske manifestacije čija posjećenost ni nakon svih godina i raznih turbulencija ne posustaje.
Odmah na ulasku u sajam zatičemo kombi vlasnika Ivice Pehara s Udbine koji na sajam dovozi krumpir, ali i ostale proizvode iz Like. Iza njega još nekoliko kamiona sa žitom i kukuruzom, ali i dosta nervoznih kupaca koji još nisu uspjeli pronaći proizvod koji traže, a podne se bliži.
U posebnom dijelu sajma nailazimo na životinjski dio koji počinje s peradi. U nekoliko desetina kaveza nalaze se pilići i kokoši svih dobi. Većina je ovdje predstavnika većih farmi koji rasprodaju uzgoj iz svoje proizvodnje, ali ima nešto i onih iz domaćeg uzgoja kao onih od Milke iz sela Popovići, ali i starije gospođe iz Kruševa kod Obrovca. Već tradicionalno najveća gužva je kod svinja i janjadi. Koliko živih, toliko i onih kojima je život upravo prekinut da bi se nahranila gladna usta. Na velikom električnom roštilju srednjovječni muškarac vrti šest prasaca. Tek je blizu podneva, a gladnih je sve više. Još malo i od ovoga ništa više neće ostati. “Još malo pa svega nestalo”, govore po nekoliko puta ugostitelji koji prodaju prasetinu. A kako i ne bi kad je poznato da je dobar marketing pola posla.
Centralno mjesto na sajmu zauzimaju štandovi s polovnom poljoprivrednom mehanizacijom. Malo tko sebi danas može priuštiti bilo kakav traktor, a kamoli onaj koji je upravo izašao ispod tvorničkog čekića. “Evo ga traktor Ferguson 539, sa samo 2 tisuće sati, 4.000 eura. Ako si pravi kupac dogovorit ćemo se oko para”, govori Ivan iz Kruševa te odmah pali mašinu kako bi se okupljena grupa ljudi uvjerila u ispravnost. Prodaje traktor koji ga je prehranjivao, jer od poljoprivrede u ovim krajevima, kako kaže, nema više puno vajde, a ni mladi više neće raditi na poljoprivredi.
Dolazimo i do kraja sajma, ali ne zatičemo ni krave ni konje što kod nas izaziva malu nevjericu i čuđenje. “Nema krava ni konja već duže vremena. Država i veterinari su pooštrili papire za ovakve sajmove pa je stoke sve manje na njima. Sve ih je manje i u štalama na području Dalmacije. Nekad bilo, sad se spominjalo”, dobacuje prolaznik iz okolice Benkovca.
“Sve vam je više ovdje prekupaca i trgovaca, a sve manje pravih proizvođača“, govori nam prodavačica iz Čakovca koja već polako rasprema štand pošto je drugi dan već na drugom kraju države. Živjeti se mora. Kako bilo da bilo, Benkovački sajam već desetljećima i u teškim vremenima, okuplja i spaja ljude. Spaja Liku s Dalmacijom, Dalmaciju sa Slavonijom.
Ovdje se ne gleda tko je odakle, bitno je samo sklopiti dobar posao, razmijeniti neko životno ili poljoprivredno iskustvo, ali i preživjeti do nekog idućeg sajma ili slične manifestacije, od kojih su od pamtivjeka najsiromašniji slojevi stanovništva osiguravali golu egzistenciju.
