Sveti Nikola, otok kod Poreča, razgovorno i Nikola, kod starijih Porečana i samo Škoj/Otok ili u talijanskom dijalektu Scoio.
Nalazi se jugozapadno od Poreča, a s lukobranima izgrađenim u vrijeme Austro-Ugarske te Hrvatske (uz hrid Sarafel) štiti luku od šireg spektra južnih valova. Površina mu je 12,4 ha, opseg 2,1 km.
Bio je nastanjen još u prapovijesti. Prvi poznati podaci govore o tome da su ga u IX. st. naselili vjerojatno grčki svećenici, koji su na njemu podigli crkvu sv. Anastazija. Napustili su otok u XII. st., pa ga je porečki biskup Bartoldo 1114. prepustio benediktincima venecijanskog samostana sv. Nikole od Lida. Svećenici ovog reda su se na otoku ustalili te su mu, prema njihovom izvornom samostanu, 1481. dali ime Sv. Nikola. Otok je bio vrlo popularan, njime su prolazili mornari, kapetani i trgovci, na njega se dolazilo iz svih krajeva Istre i Venecije kako bi se blagoslivljali novi brodovi. Svećenici su imali unosan posao, svatko tko bi uplatio misu, dobivao bi „Čudotvornu medalju”, koja je moreplovcima donosila sreću i štitila ih od vremenskih i drugih neprilika.
Neposredno nakon pada Mletačke Republike, 1798. otok je prodan porečkoj plemićkoj obitelji Polesini. Crkva je zatvorena, te je vremenom prostor oronuo i zapao u vrlo loše stanje. Na tom je mjestu 1887. Benedetto Polesini dao sagraditi letnjikovac po uzoru na toskanske kaštele te ga posvetio supruzi Isabelli. Istom je otok pošumljen crnogoricom i mediteranskim raslinjem. Na južnoj strani otoka je litica iz čije se konfiguracije da zaključiti da je tu nekada bio kamenolom. Postoji legenda da je iz njega izvađen najveći komad kamena koji je ikad prešao Jadran, a iz kojeg je izrađena jednodijelna kupola Teodorikova mauzoleja u Raveni (takve legende, istina, postoje za još nekoliko lokacija zapadne i južne Istre).
Na otoku se nalazi svjetionik visok 15 metara, izgrađen 1403. odlukom mletačkog Senata. U ono vrijeme bio je najviši svjetionik na istočnoj obali Jadrana, što govori o njegovoj važnosti. Danju je bio važan orijentir, a budući da je sagrađen na zapadnom, najvišem dijelu otoka, bio je vidljiv s velike udaljenosti. Noću su fratri na vrhu palili vatru, koja je moreplovcima bila dragocjeni putokaz. Vatru je u XVII. st. zamijenio poveći fenjer, čime se svjetionik modernizirao. Za vrijeme Austro-Ugarske, izgradnjom velikih “vanjskih” svjetionika (Sv. Ivan na Pučini, rt Zub, Savudrija), izgubio je na značaju. Vremenom je oronuo i obrastao bršljanom te je do 1990-ih došao u vrlo loše stanje. Obnovljen je u sklopu modernizacije turističkih objekata na otoku i sada je na njemu vidikovac.
Otok je danas visokokvalitetno turističko odredište. Njegova turistička namjena datira još s kraja XIX. st., kada je 1895. na njemu uređeno prvo porečko javno kupalište – Bagno Parentino. Nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenska vlast je otok nacionalizirala i počela ga turistički valorizirati te su u 1950-im i 1960-im na njemu izgrađeni bungalovi pa vile i depandansa Miramare, kao i prateći ugostiteljski, zabavni i sportsko-rekreacijski sadržaji, a i dvorac je pretvoren u turistički smještaj. Godine 1986. izgrađen je, s lučke strane otoka, i poveći hotel Fortuna. Turističkim kapacitetima otoka upravlja, od svoga osnivanja 1953., porečka hotelsko-turistička tvrtka Riviera, danas Valamar Riviera, koja je tijekom pretvorbe i privatizacije 1990-ih stekla i vlasništvo nad cijelim otokom (osim pomorskoga dobra). Kompanija je polovicom 2010-ih temeljito obnovila i dijelom proširila ugostiteljske kapacitete i dogradila nekoliko ekskluzivnih vila, te brendirala smještajnu ponudu kao Valamar Isabella Island Resort, s 4 i 5 zvijezdica.
