Kao medij koji se trudi ostati što dalje od politike danas objavljujemo naš tekst od prije nekoliko godina. Tekst i priča je rezultat onoga što se dogodilo, a ovih dana će ionako baš svi pričati o ovim temama.
Novi izbjeglički grad na samim obroncima nadomak Beograda. Na taj način bi se najkraće danas moglo opisati naselje Altina u opštini Zemun, koje je jedno od dva najveća izbjeglička urbana naselja u Srbiji.
Naselje Altina udaljeno je svega 11 kilometara od centra Beograda i broji oko 20.000 stanovnika. Više je od 1.000 privrednih subjekata u vlasništvu izbjeglih Krajišnika, ali ovo mjesto nema kompletan sistem kanalizacije, uređene ulice, razvijene linije gradskog prevoza, kompletnu saobraćajnu signalizaciju, dom zdravlja ili makar ambulantu, pijacu niti osnove životne uvjete.
Većinu stanovnika naselja Altina čine Krajišnici, Ličani i Dalmatinci, koje je muka natjerala da se početkom i sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća ovdje nastane. S obzirom na težinu situacije koja ih je zadesila kad im je hitno bio potreban krov nad glavom, oni su ovde gradili svoje domove, uprkos nerješenim infrastrukturnim pitanjima.
– Naše naselje je stihijski i neplanski građeno još od 1992. godine, priča Slobodan Đurić, predsednik Udruženja stanovnika Altine. U godinama koje su uslijedile, neke potrebe su riješene. Međutim, mještani Altine i dalje kubure sa vodom, strujom, prevozom te institucijama od opšteg interesa kao što su obdaništa, škole i zdravstvene ustanove. Nakon gotovo 15 godina čekanja, u pojedinim dijelovima ovog naselja konačno se 2015. počela graditi kanalizacija. Radove je nekoliko puta obišao gradonačelnik Beograda Siniša Mali, najavljujući za ovu godinu izgradnju kolektorskog sustava te druge faze kanalizacije u dijelu Altine nazvanom Plavi horizonti.
Velik dio mještana Altine, svoje kuće je devedesetih godina sagradio na zemljištu nekadašnjeg Poljoprivrednog industrijskog kombinata Zemun. Zemljišta im je tadašnja vlast davala uz nadoknadu na korištenje na 99 godina, te pojedinci zbog toga ni danas svoje zemljište i objekte ne mogu uknjižiti u katastru, napraviti konverziju zemljišta, ali ni legalizaciju.Velik broj mještana se žali i da im je posljednja autobusna linija ona koja prometuje u 22.00 sata pa imaju velikih problema pri povratku sa posla, ako rade u popodnevnoj smjeni. Ovo veliko ‘krajiško naselje’ u samom predgrađu Beograda koje se prostire na gotovo 900 hektara i broji preko 20.000 stanovnika, i danas obiluje kontrastima.
Ovde se mogu vidjeti prelijepe višespratne kuće od nekoliko stotina kvadrata, luksuzni hoteli, najmoderniji proizvodni pogoni, kafići sa otvorenim bazenima i veliki tržni centri. Ali, tik uz njih nalaze se objekti s nedovršenim fasadama u kojima žive korisnici socijalne pomoći i Krajišnici koji žive na rubu egzistencije.
Iz centra Zemuna, Ugrinovački put vodi do jednog od najljepših dijelova ovog naselja gdje sve podsjeća na Liku, Dalmaciju ili Baniju. Stajemo kod restorana Tromeđa gdje nas dočekuje veliki plakat koji najavljuje večernji nastup krajiške grupe ‘Goci i Lazo’. Slučajni prolaznik zastaje, pozdravlja nas te nam govori da je ovaj restoran jedno od mnogobrojnih i omiljenih okupljališta Dalmatinaca. Takvih na ovom području ima na desetine i glavna su okupljališta mladih.
Odmah iza restorana se nalazi niz stambenih zgrada i privatnih kuća. Izazivamo pažnju mnogobrojnih radnika koji na svakom koraku nešto grade. Stajemo kod auto servisa čuvenog Peđe koji je porijeklom iz Dalmacije, a važi za jednog od najboljih majstora u Beogradu za sve vrste automobila. Kako nam kaže, lijepo se snašao, ali još uvijek ga muči velika tuga za rodnim krajem.
Nedaleko od njega nailazimo na servis ‘Krajina’ i ogromnu kuću od 500-600 kvadrata. Primijetivši automobil sa hrvatskim registracijskim oznakama, majstori se povlače u garažu i odbijaju svaku vrstu razgovora.
Samo nekoliko stotina metara dalje nailazimo na kuće koje su već nekoliko puta bile poplavljene i čiji se vlasnici bore za koricu kruha. Ogromni kontrasti i razlike ovdje su na svega nekoliko klometara, ali veliko krajiško naselje i dalje nezaustavljivo raste i svakodnevno je sve više stanovnika.
Za ovu godinu je najavljena i izgradnja škole te dječjeg vrtića za 200 djece, što će jako brzo biti nedovoljno budući da se broj stanovnika stalno povećava. I pored brojnih ulaganja zadnjih nekoliko godina, te asfaltiranja stotinjak ulica, brojni stanovnici još uvijek do svojih kuća prilaze makadamskim putevima. Trebaće još godine i godine do urbanizacije ovog izbjegličkog grada.
Centralno mjesto u Altini zauzima crkva Svetog Đakona Avakuma koju su Krajišnici sami izgradili, a prva liturgija je održana 20. rujna 2009. godine. Mještani objašnjavaju da su se ovdje događala najveća okupljanja, ali se i to godinama pretvorilo u događanja koja prije svega imaju komercijalni karakter.
Put iz Altine vodi do centra Batajnice, gdje nas već u večernjim satima zaustavlja svjetleća reklama ‘Market Plitvice’. U ovim mjestima gdje Krajišnici čine ogromnu većinu stanovništva, sve podsjeća na nekadašnji zavičaj. Vlasnici svjesno igraju na emocije izbjeglih pošto ovakvi nazivi firmi utječu na bolji promet i poslovanje, kako nam je uostalom i priznala većina trgovaca.
Kako bilo, ljudi se nastavljaju naseljavati na parcele, nekad i bez najosnovnije infrastrukture. Ukoliko se ovaj trend nastavi uskoro će u ovih nekoliko prigradskih naselja Beograda živjeti više Krajišnika nego što ih je trenutno u zavičaju. Ratovi, siromaštvo i vrijeme odrađuju svoje i najnovija kolonizacija se dešava u danas susjednoj državi.
