Sergije Karanović danas je vladika u jednoj od najsiromašnijih eparhija SPC. Imao je 42 godine kada je preuzeo Eparhiju. Jedan je od najmlađih pravoslavnih Episkopa.
Po njegovim riječima iako je prostor Eparhije bihaćko-petrovačke i rmanjske, u njenom dijelu koji ulazi u sastav Federacije BiH, naseljen uglavnom siromašnim stanovništvom,starije dobi, pamćenje Crkve nadilazi sadašnji trenutak…
I mi neprestano imamo na umu vijekove koji su minuli, ali i vrijeme koje tek dolazi. Tako da ne možemo suditi o području naše Eparhije na osnovu onog danas nego uzeti u obzir i ono što je bilo i što će biti. I onda možemo vidjeti da ovo područje nije ni siromašno, ni slabo naseljeno, ni marginalno, nego sve suprotno od toga. Izazovi sadašnjeg trenutka,kao što su siromaštvo, iseljavanje, su prolazni i tako i pristupamo njihovom riješavanju, ne gubeći nadu da će ovaj narod preživjeti iskušenja pred koja je stavljen.
Na pojedinačnom nivou problema nema, ali Srbi su sa ovih područja izloženi sistematskoj marginalizaciji. Naš zadatak je da izdržimo na tom putu, ne gubeći svoj identitet i ne mrziti nikoga, a to je jedini mogući put da sačuvamo sebe od drugih, ali i druge od nas samih, kaze Vladika Sergej. Kako kaže Republika Srpska i Srbija pružaju pomoć, naročito u posljednje vrijeme. Iako dragocjena nije dovoljna, jer je potrebno da bude kontinuirana i dobro osmišljena. Vjera je naša jedina snaga, a Crkva utočište jedino, jer da nije tako ne bismo opstali gdje sada postojimo. Takodjer, Crkva prihvaća sve ono što je dobro. Digitalno doba, strahujem, sve više će nas odvojiti jedne od drugih, ali i od prirode. Ako istinskog prijatelja zamijenimo digitalnim onda smo u svoj identitet utkali nešto što će nas osakatiti, obesmisliti i obezbožiti, onečovječiti, te zato nova tehnološka dostignuća ne smiju biti provalija u koju ćemo upasti.
Ne mislim o nadolazećem dobu ni dobro ni loše, a kako je Sveti Apostol Pavle rekao ” Sve mi je slobodno, ali mi nije sve na korist”.
