Bruvno i Mazin u Općini Gračac, sela bogata u povijesnom smislu, danas ne možete pronaći gotovo ni na internetskim pretraživačima, a novinski članci bilježe samo nekoliko događaja, između ostalog i o devastaciji tek obnovljenog spomenika prije nekoliko godina.
Priča Ranka Đakovića kreće sa Banije iz sela Gornja Bačuga gdje je do početka rata imao veliko poljoprivredno imanje sa 6 hektara zemlje i jedno od većih poljoprivrednih gospodarstava. Tih nesretnih devedesetih godina u izbjeglištvu odlazi u Srbiju sa 20 maraka u džepu, a kako sam kaže i tada je birao da ode negdje na selo gdje će moći živjeti od svog rada i danas sutra ponovo stvoriti svoje poljoprivredno gospodarstvo. Putevi ga odvode u okolicu Kragujevca. Kaže da mi je san bio da opet ima svoje imanje,a nakon 23 godine od izbjeglištva to se i ostvarilo. Danas ima registrirano poljoprivredno gospodarstvo i nešto svoje zemlje, a čak 6 hektara Đakovići iznajmljuju.
Specijalizirani poljoprivredni portali u Srbiji objavili su vijest da je mladi poljoprivrednik Mile Popović iz sela Skorenovac kod Kovina kupio jedan od najskupljih traktora na tržištu koji je koštao 400.000 eura.
Prije samo 15 godina u Srbiji gotovo i da nije bilo žena koje su se profesionalno bavile kušanjem i ocjenjivanjem vina. Upregnutost tri ljudska čula, izoštreno nepce i dubokoumno razmišljanje o aromi i slatkoći s pola nosa u čaši, decenijama je bilo rezervirano za muškarce.
Dok su ovih dana mediji prepuni vijesti o iseljavanju ljudi iz Hrvatske i odlaska u svijet, mi u okolici Gospića bilježimo posve drugačiju priču. “Za moju obitelj uvijek je jedina opcija bila da ostanem ovdje i živim od poprivredne proizvodnje”, govori nam Mate Štimac iz ličkog sela Mušaluk.
Došao Ličanin iz Njemačke, prijatelji se okupili i pitaju ga:
-Poznaš li ti njemački?
-Ja, ja, natürlich.
-‘Ajde, kako bi rekao: Dođi ovamo?
-Kommen sie bitte…
-Pa ti stvarno znaš… Kako bi rekao: Idite tamo?
-Hmmm. Išao bi’ s one strane i kazao: Kommen sie, kommen sie…
– Pa lak je taj njemački, samo puno treba hodati- zaključiše prijatelji.
Ličani i šalje o njima su postale dio svakodnevnog života i humora. Nekada je bilo gotovo nezamislivo da bilo koja zabava prođe bez priča o „Dani i Mani“. I ta priča se provlačila kulturno sa velikom dozom humora na koji se niko nije mogao ljutiti.
Mnogo je legendi o ovoj rijeci i njenom imenu, a jedna od njih kaže da su je rimski vojnici nazvali UNA.Oni koji žive uz nju, imaju običaj reći da bi trebalo ljudima u cijelom svijetu pokazati tu ljepotu, te da bi i stranci imali čemu da se dive kad bi došli na Unu. Često se među turistima čuju pitanja zašto se više i bolje ne radi na promoviranju ovog prirodnog bogatstva.
U prethodnom serijalu naših tekstova opisali smo život na potpomognutim područjima koja sve više ostaju bez ljudi i gotovo su pusta. Negativni trendovi su neumoljivi i za sada se ne pronalazi riješenje koje bi sve to preokrenulo u drugom smjeru. Činjenica je da za ozbiljniju poljoprivrednu proizvodnju nedostaje već i radno sposobnog stanovništva. Ali što je sa seoskim turizmom?