Na području Grmeča i danas postoje brojni objekti koji sjećaju na uskotračnu prugu koju je Austro Ugarska monarhija izgradila tokom okupacije Bosne i Hercegovine kako bi izvlačila i eksploatirala bogate šume ove planine.
Jedan od takvih objekata jeste i tunel koji se nalazi na nadmorskoj visini od oko 1.200 metara, podno planinskog visa Javornjača, na području Bosanskog Petrovca. Kroz ovaj tunel nekada je prolazila pruga sa uskim kolosijekom, a njome željezničke kompozicije natovarene bukvom, hrastom i drugim vrstama drveta koje rastu u grmečkim šumama.
Kada je pruga ukinuta sedamdesetih godina prošlog vijeka, tunel je proširen i nekadašnja trasa pruge je prilagođena za kamionski saobraćaj.
Iako izgrađen prije više od stotinu godina, tunel i danas izgleda impozantno i predstavlja pravo čudo ljudskih ruku usred duboke šume. Vjerovatno zbog njega, cijela stjenovita formacija koja razdvaja šumovite padine Javornjače od nižih predjela nazvana je Tunelska greda.
U ovome kraju i danas žive priče o tome kako su austrougarski inženjeri s velikom mukom projektirali pružne pravce kroz Grmeč i sami iznenađeni složenom konfiguracijom trase i pod neprestanim pritiskom da se radovi što prije okončaju. Narodno predanje kaže kako je zapela gradnja upravo kod ovoga tunela jer su radnici udarili na tvrdu stijenu koja se nije mogla razbiti. Tek kada je, navodi usmena predaja, car Franjo za svaki kilogram odbijenog kamena obećao kilu zlata, radovi su uspješno završeni.
Austro Ugarska monarhija sagradila je mnoge šumske i rudničke pruge u privatnom vlasništvu koje su služile za eksploataciju rudnog i šumskog bogatstva, kao i za putnički saobraćaj. U početku se nije moglo pristupiti eksploataciji šuma u većim razmjerima zbog nedostatka potrebnih komunikacija. Proizvodi drvne industrije postali su najvažniji eksportni artikal domaće privrede i izvozilo se uglavnom polu prerađeno drvo, dok se namještaj uvozio.
Najvažniji industrijalac u to vrijeme i vlasnik poduzeća koje se bavilo eksploatacijom šumskih resursa bio je Oto Štajnbajs. Njegova firma je prugama premrežila grmečke vrleti, te izgradila glavne željezničke smjerove kojima se transportirala drvna masa u dužini od oko 346 kilometara pruga na lokomotivski pogon, a uz to još 80 kilometara gravitacionih pruga. Vozni park se sastojao od 24 lokomotive na parni pogon sa oko 1.300 vagona za transport drveta i drugog materijala.
Ove pruge su služile sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je željeznicu zamijenio kamionski saobraćaj u transportu šumskog bogatstva.
