Sentinelci stoljećima žive potpuno izolirano i ne poznaju kolotečinu modernog doba, a njihovu privatnost pokušao je da naruši američki državljanin ne bi li ih uveo u hrišćanstvo.
Smrt američkog turiste koji je ilegalno posjetio izolovano otočje Severni Sentinel kako bi pripovjedao o hrišćanstvu privukla je pažnju svijeta na povučene stanovnike ovog malog otoka. Njegovi uporni pokušaji da dopre do stanovnika ove male zajednice završili su se kobno, ali su tada svi saznali za postojanje ovog otoka i krenuli više da istražuju o njemu.
Njegovi žitelji jedna su od rijetkih potpuno izoliranih grupa koje su ostale na svijetu, a tu izolaciju dijelom duguju geografskom položaju.
Sjeverni Sentinel je malo ostrvo, udaljeno od glavnih brodskih ruta, okruženo plitkim grebenom bez prirodnih luka, dijelom zbog zaštitnih zakona koje sprovodi indijska vlada, a dijelom zbog sopstvene žestoke odbrane svog doma i svoje privatnosti.
Međutim, nisu potpuno bez kontakta sa civilizacijom, jer su tokom posljednjih 200 godina stranci posjetili ostrvo nekoliko puta i to se često završavalo loše za obje strane.
Prema popisu iz 2011. godine i na osnovu procjena antropologa, na ostrvu Sjeverni Sentinel vjerovatno ima negdje između 80 i 150 ljudi, iako bi moglo biti čak 500 ili samo 15.
Sentinelci su povezani sa drugim domorodačkim grupama na Andamanskim ostrvima, lancu ostrva u indijskom Bengalskom zalivu, ali su dovoljno dugo izolovani da druge Andamanske grupe, poput Ongea i Jarava, ne mogu da razumiju njihovu jezik.
Na osnovu jedne posjete jednom Sentinelskom selu 1967. godine, poznato je da žive u kolibama sa kosim krovovima. Oni grade male, uske kanue na podnožju, kojima manevrišu dugim motkama u mirnim vodama unutar grebena. Na taj način oni pecaju i ubijaju rakove za ishranu, ali njihova ishrana se zasniva još i na divljem voću koje raste na ostrvu. Tu živi i sitna divljač potup svinja, ali i ptice i galebovi čijim se jajima takođe hrane. Oni se od svake iznenadne i nedozvoljene posjete brane lukom i strijelom, kao i kopljima i noževima, a iako su stranci upoznati sa tom činjenicom, uporno pokušavaju da okušaju sreću i uznemire ovu zajednicu.
Strancima nije poznat nijedan od sentinelskih jezika; antropolozi obično ističu da ljude nazivaju imenom koje koriste za sebe, ali niko izvan ostrva Sjevernog Sentinela zapravo ne zna kako Sentinelci sebe nazivaju. Ono što je pouzdano poznato je da im nije stalo do društva, a to su jasno izrazili i bez zajedničkog jezika, u čemu ih je podržao i zakon indijske vlade. Svaki kontakt sa strancima bi bio koban po njihovo zdravlje, budući da nikada nisu bili izloženi virusima i bolestima kojima jeste ostatak svijeta.
Zašto Sentinelci ne vole posjetioce?
Ono što je poznato o prvim otkrićima zajednice jeste zahvaljujući posadi broda istočnoindijske kompanije. Brod je plovio pored ostrva Sentinel i ugledao svjetla koja su blistala na obali. Kako su bili na misiji hidrografskog istraživanja, nisu imali razloga da stanu, tako da su Sentinelci ostali neometani skoro cijeli vijek, sve dok se indijski trgovački brod po imenu Niniva nije nasukao na greben. Čak 86 putnika i 20 članova posade uspjeli su da plivaju i prokrče put do plaže gdje su boravili tri dana, a onda su Sentinelci odlučili da je uljezima bilo dosta boravka, te su ih napali lukovima i strijelama.
Putnici i posada Ninive odgovorili su štapovima i kamenjem, a preživjele članove posade spasila je Kraljevska mornarica.
Ekspedicija Vidala Portmana
Portman je postao oficir zadužen za Andamance 1879. godine i više od 20 godina je dokumentovao pacifikaciju plemena u toj oblasti. Portman je krenuo da “civilizuje” plemena, čak i ako je to značilo upotrebu sile. Ova želja je brzo prerasla u uznemirujuće otmice, bolest i smrt. Portman je pisao o putovanju sa Evropljanima i grupom osuđenika na ostrvo Sjeverni Sentinel 1880. godine. Poslije višednevne potrage, Portmanovi ljudi su zarobili šest ostrvljana – starijeg muškarca i ženu i četvoro djece. Kidnapovana grupa odvedena je u Port Bler, glavni grad Južnog Andamanskog ostrva “u interesu nauke”. Muž i žena su brzo preminuli zbog slabo razvijenog imuniteta, a djeca su vraćena iako ni to nije bilo bezbjedno po druge ostrvljane.
Antropolog Triloknat Pandit je prvi put krenuo da pojseti ostrvo Sjeverni Sentinel 1967. godine kao dio grupne ekspedicije koja se interesovala za istraživanje domorodaca. U početku su se Sentinelci skrivali u džungli od svojih posjetilaca, a kasnije su ih gađali strijelama. Antropolozi su na svoja putovanja ponijeli i poklone kako bi pokušali da ostvare kontakt sa domaćinima.
U siječnju 1991. došao je trenutak kada je ostrvljanin Sentinela došao do čamca i uzeo poklon koji mu je uručen. U veljači te godine Sentinelci su se ukrcali na čamce posjetilaca i pokupili pune vreće kokosa. Ovakva putovanja nikada nisu uznapredovala i postala učestalija, baš zato što su neki posmatrači i naučnici ukazali na štetu koju bi mogli da nanesu.
