Kad god se u svakodnevnom govoru spomene trojstvo dalmatinskih manastira, posljednje mjesto u nabrajanju kao po pravilu pripada Dragoviću.Time onaj tko govori i nesvjesno pravi sklad vrijednosti po kojoj manastir Dragović redovito najlošije prolazi.
Ako je manastir Krka davnašnjom gramatom mitropolita dabro-bosanskog bila odredjena da bude središte eparhije dalmatinske:kasnije da se tu začne i nastavi i da traje od 1614. Bogoslovska škola, da se manastir zahvaljujući, prije svega ekonomskoj moći, zasnovanoj na brojnim i bogatim imanjima, opremi dolično sa najboljim ikonama, svešteničkim odejanijem, svetim sasudima,:kada je Krupa nadlelažeći svoju okolinu sjajem svog živopisa koji je izveo hilandarac Georgije Mitrofanović, krajem druge decenije 17. vijeka, pa zatim krajem 17 vijeka bila naručila monumentalne prestone ikone od jednog veoma cjenjenog italokritskog majstora Jovana Apake za sta je bogami trebalo dosta da se plati.
Kada se procjene sva ova dostignuća jasno je da se jedan skromni manastir Dragović nije mogao upustiti u utakmicu sa ovim dvama manastirima, kojima uostalom tradicija pripisuje svetu lozu Nemanjića kao osnivače.Ali je zato manastir Dragović krasio i još uvijek krasi neuništivi “genius leci” i apostolska istrajnost njegovih kaludjera.
Manastir Dragović, smješten u pitomoj dolini koju pravi rijeka Cetina između masiva Dinare na sjeveru i padina Kozjaka i nešto niže Svilaje na jugu, na jednom skrovitom mjestu gdje se začinje rječica Dragović po kojoj je najvjerovatnije dobio ime ,u amfiteatralnom usjeku, zaklonjen od neželjenih posjetilaca, nažalost i od same sunčave svjetlosti, što je u mnogome opterećivalo monaški život.
Tačno vrijeme osnutka manastrira ne zna se pouzdano, mada se po Nikodimu Milasu ustalila 1395. godina.Poznatiji izvori bilježe jednu poharu manastira 1480. godine, ali sva je prilika da crkva i manastirske zgrade tada nisu stradale. Najstariji autentični, ali sasvim posredan dokaz o vremenu prije koga je manastir mogao nastati potječe iz 1593, kada je počeo da se piše ljetopis manastira Grabovca u nekadašnjoj južnoj Ugarskoj. Tamo se kaže da su monasi manastira Dragovića u Dalmaciji, bježeći od strašne gladi 1585. godine došli u Panoniju, odmah zatražili od budimskog kadije ferman, sto im nije bilo uskraćeno, i već su 1587. podigli malu drvenu crkvu, drzeći se tako čvrsto svog monaškog zavjeta.Ni tada manastir Dragović nije u potpunosti opustio.To se dešava tek 1619 kada se i preostala sabraća pridružuju svojim prethodnicima u Grabovcu, gdje prenoše i sve crkvene dragocjenosti.Tada su zamrle posljednje žiške svijeće i manastir je ostao na milost i nemilost pljačkašima, a ništa manje ni zubu vremena. Opustjelom manastiru Dragoviću čini se nije bilo spasa.Ipak, 1694. godine, novouspostavljeni episkop dalmatinski ishodovao je od mletačke vlade dukal kojim mu se dodjeljuje stari manastir i pripadajuće zemlje, kao i pravo da obnovi duhovni život.
Tu započetu obnovu osujetili su ponovljeni turski upadi zbog čega vladika seli u Bribir, gdje podiže utvrdu i malu crkvu kraj stare crkve Sv. Jovana Krstitelja. Nedugo zatim , kada se Karlovačkim mirom konsolidovalo stanje, monaštvo se povratilo u manastir, a vladika je potpuno legitimno otišao u Krku koja je bila vladičanska rezidencija. Daje se naslutiti da je vladika Nikodim obnovio crkvu na istom mjestu, popravio dotrajale zidove koje su neprestano podlokavali podzemni izvori Dragovića, kao i da je podigao ćelije i sve ostale prostorije neophodne za kinovijski život kaludjera. I njegov nasljednik Savatije Ljubibratić je iskazivao posebnu naklonost prema Dragoviću, obnavljao ga je iz temelja, sprečavajući pokušaj da ga sruše.Od tog vremena , Ljubibratić je manje bio u milosti dalmatinskih vladika, a znatno više na staranju svojih igumana i nastojatelja.
Prva obnova se bilježi već 1720. kada je podignut mali zvonik na preslicu i nabavljena zvona, a 1749. uslijedila je ponovna obnova manastira za vrijeme igumana Vikontija, dok je oltar opremljen 1774. zahvaljujući igumanu Leontiju.Manastirska crkva je uprkos stalnoj brizi propadala, pa je tadašnji iguman Vikentije Stojisavljević izabrao pogodnije mjesto na lokalitetu “Vinogradi”, petstotinak metara zapadno od prvobitne lokacije, na prisojnoj strani uz rijeku Cetinu, ali je njegovu tek započetu gradnju, koliko surevnjivost sabraće, toliko i požar doveo u pitanje.
Obnova manastira ipak se nastavlja dalje.U to vrijeme je uobličen sasvimsveden iconostas, sa četiri prestone i trima takodje srebrom okovanim ikonama Molitve u Getsimanskom vrtu, Tajne večere i Rodjenja Presvete Bogorodice-ikone praznika kojem je hram i posvećen.
Manastir tada posjećuje Dositej Obradović, u njemu je postrižen Spiridin Aleksijević-biograf, ikonopisac i otonji arhimandrit, a boravili su i pojedini putopisci i o svom boravku ostavili trag.
Tada je napokon sazrela svijest o uzaludnosti podizanja manastira na istom mjestu, pa je 1847. počela izgradnja novog i većeg na lokaciji koju je davno prije zacrtao iguman Vikentije.Tako je malu jednobrodnu crkvu sa polukružnom apsidom na istoku, jednostavne izvedbe, zamjenila uistinu velika crkva osveštena 1867. godine za vrijeme igumana Ilariona Torbice. Početna sredstva su sakupljena zahvaljujući predanosti i spretnosti arhimandrita i potonjeg episkopa bokokotarskog, Gerasima Petranovića, koji je i pisac prve monografije manastira.
Ta gradjevina zidana solidno tesanim kamenim kvaderima ima nešto složeniju prostornu shemu sa četiri traveja, bočnim pilastrima iz kojih teku pojasni luci, zacijelo nosači svoda, sa dubokom polukružnom apsidom na istoku i velikim , gotovo 30 metara visokim pseudobaroknim zvonikom na pročelju . Uz crkvu su sazidane zaista ogromne zgrade na dva sprata, sa ćelijama, bibliotekom, trpezarijom, kuhinjom i drugim prostorijama. Sa nešto starijim mlinicama i turskim mostom u blizini, manastir Dragović je u oku pružao arkadijsku sliku, djela prirode i ljudska djela na jednom mjestu.
Izašavši iz dubine kanjona na jednu otvorenu sunčanu zaravan, Dragović se više izložio svijetu i ta nova orjentacija je doprinosila česćem osipanju monaštva, a i novonastale ekonomske neprilike su decimilirale srpsko stanovništvo sada upućeno na seobe u blagorodnije krajeve.
I tako manastir Dragović, jedan od najvećih hramova pravoslavlja u Hrvatskoj preživi brojna stradanja, rušenja, požare.Uspjede se oduprijeti brojnim pritiscima kojoj je ovaj manastir uvjek bio trn u oku.. Dolaze devedesete godine prošlog stoljeća, a sa njima i rat koji zahvata cijelo ovo područje.U ratu uvijek stradaju i crkveni objekti i svetinje pa je tako bilo i ovog puta.Manastir Dragović je stradao među prvima, i tada ponovo nestaje jedan od najvećih pravoslavnih hramova.Pravoslavni vjernici ponovo ostaju bez svoje svetinje, ali nikad se ne mire sa činjenicom da to tako i ostane.
I eto nas u 2004. godini. U rujnu 2004. godine točno na praznik Male Gospojine, završena je obnova manastira Dragović.Smješten na obalama Perućkog jezera, u blizini vrličkog naselja Koljana, ovaj manastir je ponovo zasjao punim sjajem.
